Sarajevski John Doe: Pisanje je došlo iz prvih ljubavnih nesporazuma i pokušaja da se negdje koliko toliko uklopim

28 maj

Preko 10.000 osoba prati Adisa Ahmethodžića, poznatijeg kao Sarajevski John Doe, na njegovoj facebook stranici, a sve je veći broj onih čije duše osvaja i na najpopularnijoj društvenoj mreži, Instagramu. U nastavku vam mladi zaljubljenik u književnost otkriva svoja razmišljanja, davne i sadašnje želje, ali i buduće planove. 

– Adise, jesi li ovo želio kao dječak?
– Misliš pisanje?
– Mislim sve ovo skupa. Pisanje, internet popularnost, lajkovi…
– Ma da se razumijemo, nije to sad aman neka popularnost. Tu i tamo lokalno znaju za mene, došla do ljudi poneka priča ili pjesma i ne ide to Bog zna koliko dalje od toga. Ali da je čudno, čudno je. Još se navikavam na to da me prodavačica karata u kinu prepoznala ili da se jedne večeri neko na ulici htio da fotografiše sa mnom. Ne izgleda realno niti sam rezultate ovog mog hobi pisanja uopšte zamišljao tako. A kao dječak, jedino što sam želio je da igram lijevo krilo na livadi kod mjesne zajednice i da imam što bolji centaršut. Pisanje je došlo dosta kasnije, iz prvih ljubavnih nesporazuma i pokušaja da se negdje koliko toliko uklopim.

– I gdje se najbolje uklapaš danas?
– U posmatrače, čini mi se. Sad mi najviše odgovara da stanem sa strane i posmatram životnu utakmicu. Manje je trke i galame, a stignem i da promislim o svemu po malo.

– Misliš li da književnost skupo plaća cijenu interneta, ili pak da joj internet daje prostor koji je polako krenula da gubi?
– Internet mi je sam po sebi paradoks, ni sam više ne znam da li će nas spasiti ili nas poništiti. Ne znam, šta god da je, naša je stvarnost i valja nam ga pokušati napraviti korisnim. Ne gledam na to kao na nešto što je samo po sebi određeno i nametnutno društvu da se nosi s tim. Internet je ono što napravimo od njega, i jednako može i da nešto uništi, i da nečemu sagradi krila. Istina, mnoga je vrata učinio lakšim i u mnogo čemu ubrzao stvari, a pitanje je da li stvari treba da budu brže i lakše jer pritisak i teret izvlače ono najbolje iz svakog od nas. I kada se stvari učine lakšim, onda se na njihovo savladavanje uloži manje truda i rada, pa je onda i rezultat najčešće svakidašnji i čest. Još uvijek, srećom, imamo mogućnost izbora.

– U kojem bi ti smjeru volio voditi svoju književnost?
– Sada je to proza. Moja prva objavljena knjiga je istina bila zbirka poezije, ali i te su pjesme u mnogo čemu ličile na neke male kratke priče, isječke nečijih života, komade svakodnevnice. U zadnje vrijeme poeziju skoro i da ne pišem, ali sa tim se žanrom nikad ne zna kuda će i kako.

– Onda će druga knjiga da bude proza?
– Ako Bog da, hoće. Zbirka kratkih priča „Dunjaluk“, već je haman i sastavljena, pa se nadam da ću uskoro uspjeti da je pustim u štampu.

– O čemu je „Dunjaluk“?
– Uglavnom su to istinite i neistinite priče običnih ljudi sa ulica Sarajeva. Nikakve velike epske radnje niti duboke filozofije. Jednostavni životi i borbe ljudi koje srećemo na trotoarima i u gradskim tramvajima.

– Sada kada iduću knjigu potpišeš imenom i prezimenom, a nazivaš je „Dunjaluk“, gdje u svemu tome ostaje „Sarajevski John Doe“, koji je skoro pa postao tvoj svojevrstan brend?
– Nastavit će da živi kao website koji je trenutno u pripremi. Nekoliko mojih bliskih prijatelja rade sa mnom na jednoj ideji koja bi za mjesec-dva mogla da pokaže prve znakove života, pa ću kroz tu ideju probati da osvježim i ovu internet priču koju sam prethodnih godina gradio. Dugoročno, volio bih napraviti neku omladinsku oranizaciju koja će imati za cilj gurati i potpomagati mlade autore. Ali to su već pusta sanjarenja, daleko sam miljama od toga.

Sve to sugeriše da planiraš ostati u Sarajevu, a opet, česta je tema u tvojim djelima, odlazak iz Sarajeva i životi vani.
– Lome se koplja ekonomije i standarda života na svim leđima, pa i na mojim. Kada bih pitao srce, srce bi ostalo ali jedno je šta kaže srce a drugo su realne mogućnosti. A zavisi i od toga kada me pitaš. Ima trenutaka kada bih se isti sekund spakovao i krenuo prema prvoj prilici posla, a opet, ima dana kada me crni đavo ne bi mogao da otjera odavde. Nisam, uglavnom, načisto sa sobom još uvijek.

Za kraj vam ostavljamo odlomak iz Adisove zbirke kratkih priča “Dunjaluk”, a vi sami procijenite zbog čega uživamo u njegovim djelima!

“Izašla si mi u san na tramvajskoj stanici i ja sam u isto vrijeme htio da te ljubim i da se s tobom svađam. Mjesecima taj raskol stanuje u meni. Razilazimo se a srećemo, udaljavamo a ostajemo bliski. Bez riječi progovorene, bez slova napisanog da premosti daljnu, čekam da vidim šta će iz mene da nikne. U čekanju, do mene dopiru vijesti o tvojim putovanjima s nekim novim rukama, a do tebe opet ko zna u kakav papir umotane priče. I šta na kraju ostaje od ljudi? Ništa do poneki nemiran san i klimanje glavom kad se sretnu puti. A nekad su ceste pucale pod parnim koracima i nebesa se otvarala kada bi se u njih uprle oči.”

(Visited 502 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments