Koliko je vremena potrebno za promjenu svijesti o nekom problemu?

14 avg

Šta mislite koliko vremena treba da se promijeni svijest ljudi o nekom problemu? I da ljudi promijene ponašanje?

Naravno da ne znam odgovor na ovo pitanje jer je nemoguće doći do takvog podatka obzirom da je svaki čovjek priča za sebe. Ali znam koliko je meni trebalo da promijenim jednu stvar kod sebe do te mjere da mi postane spontana.

Ima sigurno više od 15 godina kako sam se u medijima prvi put srela sa pojmom rodno osjetljivi jezik, odnosno o ravnopravnoj zastupljenosti i muškog i ženskog roda u javnosti, medijima i u svakodnevnom govoru. Bila sam među onima koji su to na prvu smatrali glupostima i koje je nervirao svaki taj izraz koji do tada nismo koristili.

“Borkinja? Ko još kaže borkinja?”, smijala sam se skupa sa svima i mislila kako je na red došla još jedna od zapadnih novotarija kojima su poslije rata pokušavali da nas prevaspitaju. Pri tom sam odrasla u porodici koja je živjela feminizam, potpuno nesvjesna da se to tako zove. Pisala sam o tome kako je još moj deda tamo nekad davno poslao svu svoju žensku djecu na školovanje uz riječi da “muškarci mogu i kopati, a žene moraju imati školu da bi mogle sebi zaraditi za hljeb samostalno”. U mojoj kući je tata češće prao suđe od mame, a brat je kao dijete ugledavši komšinicu za šivaćom mašinom rekao “A svašta, prvi put vidim da i žene šiju!”

Međutim, taj rodno osjetljivi jezik nije bio prisutan i nismo navikli na njega. I osjećala sam otpor, priznajem, bez obzira što se radilo o neprepoznavanju mog vlastitog pola.

Ipak sam bila toliko radoznala da iščitam puno tekstova na tu temu i nekoliko stručnih radova. Na argumente koje sam sretala tamo nisam imala zamjerki.

Jer, ako imamo spremačice i čistačice, učiteljice i sekretarice, zašto ne bismo imali i borkinje, inžinjerke, direktorice? Zato što nismo navikli pa nam zvuči strano ili imamo neki konkretan razlog?

Sve češće sam uočavala tu razliku i ona se u mojoj glavi slagala godinama – postepeno, bez prisile, korak po korak.

Prije pet-šest godina sam primijetila da me strašno nervira kad čujem ili pročitam “nagradu je uručila direktor tog i tog sektora…”

“Kako direktor a žensko?!”, pomislila bih. “Zar bi vam kruna sa glave spala da kažete direktorica? Žena je, zar se ne vidi?!”

Onda sam jedan dan ugledala potpis kod sebe na društvenim mrežama na kojem je pisalo “bloger Hana Kazazović”.

“Ok, bloger je riječ koju smo uzeli iz engleskog. Ali ako mi je sve napisano na našem, zašto onda to da ostavim na engleskom?”, pomislih. I promijenih to u – blogerka. Ili blogerica, kako kad me prenese. Jer još uvijek nisam načisto sa tim šta mi ljepše zvuči.

Nekih desetak godina mi je trebalo da sve to postane skoro spontano i da mnoge izraze bez razmišljanja počnem koristiti u rodovima koji odgovaraju osobama o kojima govorim ili pišem. Priznajem, od momenta u kojem sam priznala sebi da mi sve to ima smisla i da je važno, trudila sam se i kontrolisala tekstove ili se ispravljala u govoru kad bih primijetila grešku. Nisam ih uvijek ni primjećivala, naravno. Nije lako ispraviti decenije navike.

Međutim, vremenom je to postalo spontano do te mjere da sam neki dan u jednoj rečenici u prilično žustroj raspravi iz sebe istresla inžinjerku i stručnjakinju i to primijetila tek kad sam rekla. I u tom momentu zastadoh zaboravljajući o čemu pričamo jer mi je u glavi samo odzvanjalo “Da, uspjela si, više ne razmišljaš nego automatski koristiš nazive i postali su dio tebe!”

I to me jako obradovalo, zbog dvije stvari.

Prva je ta što zaista mislim da je važno da oko sebe imamo inžinjerke, jer ćemo se tako lakše navići na to da svi ti poslovi nisu rezervisani samo za muškarce. I time ćemo lakše djeci omogućiti izbore. Jer, kad naviknu na taj pojam i na činjenicu da tamo neke tete razbijaju programiranje ili prave robote, neće strahovati same od takvih interesovanja smatrajući da njima tamo nije mjesto.

A druga stvar zbog koje me to raduje je činjenica da sam na svom ličnom primjeru dobila potvrdu da kampanje o “podizanju svijesti” o problemima rade i imaju smisla. Da, jeste to sporo ili možda bolje reći nedovoljno brzo. I da, ne djeluju na sve jednako niti je moguće uticati na onoliko ljudi na koliko bismo voljeli. Ili trebali.

Ali je moguće doći do rezultata i željene promjene i to mi je drago i bitno da znam.

-cyberbosanka.me

(Visited 23 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments