Prije petnaest godina, točnije 2004., tada dvadesetogodišnji Ante Buljubašić nakon završetka vojne obveze bio je na životnoj prekretnici. Imao je diplomu instalatera centralnog grijanja i rashladnih uređaja.
Antin otac, koji je živio u Splitu, u kojemu su se skoro pa udomaćili, bio je spreman sinu tu osigurati stambeni prostor i pronaći posao. Na jedan način dao mu je do znanja kako bi bar u onom egzistencijalnom smislu trebao zaboraviti na svoj mali zaseok Gornje Buljubašiće u općini Zagvozd. Tamo ionako više nema nego par obitelji koje životare i nemaju perspektivu. No, uslijedio je energičan Antin odgovor: Idem ja gore u Zabiokovlje jer se tamo može lijepo živjeti. Uzgajat ću domaće životinje. Ako su generacije mogle od toga živjeti, u današnjim uvjetima kada se traži mikroskopom domaća izvorna hrana, bit će šanse, rekao je Ante. Onda se u međuvremenu i oženio, a supruga Marija bila je na istim valnim dužinama s Antom, piše Slobodna Dalmacija
Posjetili smo Gornje Buljubašiće tamo na istočnim rubovima općine Zagvozd. Napuštene kuće, tek dvije obitelji ostale na rodnom ognjištu. Antina i još jedna. Ante, Marija i čak četvero Antinih mališana. Ispred kuće velika tabla s natpisom: Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Ante Buljubašić. A ispod toga lijepo napisano: Prirodno bez konzervansa, pa onda, tradicionalni način sušenja, svinje iz vlastitog uzgoja uz jedinstven tov, vlastita priprema svježe hrane uz mlin i miješanu stočnu hranu, prodaja na kućnom pragu. Kao da smo došli na veliku stočnu farmu.
– Ma moj OPG nije velik, ali meni i ženi sasvim dovoljan da se može lijepo živjeti i osigurati djeci egzistenciju.
– Kako, pljusnu nam pitanje?
– Eto počeo sam te 2004. godine s jednom jedinom kozom. Od nje je sve počelo. Danas imam krave, junad, telad za prodaju, svinje. Svakog mjeseca se proda tele pravo domaće. Tu na pragu, kupce ne trebam tražiti. Svinje se ugoje, zakolju i onda im sušim meso. Ne mogu ga napripraviti. Imam svoju veliku štalu 500 metara iznad sela. Znači pola prodajem na kućnom pragu, pola na okolnim sajmovima u Zadvarju, Imotskom, sve tu u krugu dvadesetak kilometara. Ne trebam ići dalje jer kupce imam. A kako sam ih dobio? Pa eto sami vidite. Neće vam mušterija doći drugi put ako ga prvi put prevarite. No ja već petnaest godina nisam imao niti jednu jedinu primjedbu. Krave na ječamu, pšenici. Imam svoj mlin i miješamo onu pravu hranu. Trave za krave u izobilju, zimi u balama imaju je na pretek. A trava, evo vidite koliko je ima u okružju moga sela. Nitko vam je ne kosi, nema tko, moglo bi ovdje biti sto ovakvih farmi. Ja vam ne mogu proizvest mesa koliko ga mogu prodati.
– Kani li Ante povećavati farmu?
– Ni govora. Sasvim dovoljno za mene i moju Mariju. Mi smo vam svaki dan bio led ili sunce dvanaest sati oko stoke. To je posao, nema se tu kazati da ti treba odmora. Ali zato zaradiš više nego da radiš u bilo kojem državnom poslu, da ne govorim u mome zanatu. Zadovoljni smo i ja i Marija, djeca rastu na čistom zraku, jedu svježe i domaće. Ako će sutra na veće škole, neka idu, ja ću ih financirati. Sada je dobro i ne bih se mijenjao ni za kakav drugi posao, a kamoli mijenjao ovo mjesto gdje sada živim. Znam da će mnogi reći, e nećeš ti, životinje, selo, a di ti je hobi, slobodno vrijeme. A što je meni i Mariji s mojim mercedesom do mora, do Splita, dvadeset minuta, sat vremena. Meni je trideset i peta i još treba djecu uzdići. Negdje drugdje, mislim bilo bi teško. Ovdje iz Gornjih Buljubašića s ovakvim poslom s ovim OPG-om, sa zaradom koju imam to će proći bezbolno.
– Marketing, reklama OPG-a, proizvoda?
– Rekao sam. Ne mogu proizvest koliko mi traže. Vidite ove pršute, pečenice, buđole, pancetu. Ovo je već sve prodano, a čim se proda, dolazi novo meso od novih svinja. Rasplođujem svinje, krave iz vlastitog pogona. Telad pije mlijeko koje muzem od krava, praščiće dobijem od svojih svinja, ne trebam ništa kupovati. Imam svoj mlin ne trebam plaćati stočnu hranu. Evo danas idem na sajam u Bašku Vodu, Marija ide u Drašnice, slijedeći tjedan opet imam tri sajma. Imam one standardne europske poticaje za krave, uredne kontrole veterinara, u sustavu sam poticaja za junad, pa uredno koljemo svinje kod licencirane firme Šakić, sušim u vlastitom aranžmanu na starinski zagvoški način. Krave sada pasu vani, zimi imaju sušeno sijeno zdravo pa onda im miješam sam svoju stočnu hranu. Svakom kupci kažem – ja sam vam 24 sata kod kuće, dođite, vidite kako hranim i odgajam stoku, kako sušim meso. Pogledajte i odlučite hoćete li kupiti. Ako ti je Božić, a krava se teli, ja nisam u kući već u staji, nema tu puno mudrolije. Kažem i ponavljam, ovakvu plaću kod kuće s mojom farmom ni ja ni moja Marija ne bi mogli zaraditi u Splitu i to na najboljem poslu. E, pa sad vi recite jesam li imao pravo kada sam ostavio Split i došao u Gornje Buljubašiće – reče nam Ante, uz vidljivo potvrdno klimanje glavom supruge Marije.
A što mu kazati? Što bi mu vi dragi čitatelji kazali?
-abcportal.info
