Već danima putujemo Peruom i život nam se odvija na točkovim. Najjeftiniji je autobus, a razvijena putna mreža u kojoj dominira međunarodna autostrada Pan Amerikana, omogućava nam bez poteškoća da stignemo na svako odredište.
Mada su relacije i mjesta najčešće udaljeni stotinama kilometara jedni od drugih i mada putovanja obično traju 17-18 sati, još uvijek ne osjećamo umor. Naša se ekspedicija odvija prema planu i bez većih poteškoća.
NEPOZNATI UZORI: Iza nas je ostala daleka Kahamarka u kojoj je bezobzirni španjolski osvajač Francisko Pizaro na prevaru zarobio i ubio kralja Atahulapu i time zadao smrtonosni udarac carstvu Inka. Bili smo i u delti rijeke Moče gdje su svoju blistavu civilizaciju podigle Močike, narod koji je za 600 godina vladavine, izgradio spomenike koje ni najbezobzirniji osvajači, pljačkaši, ni vrijeme nisu mogli da unište. Njegovi neimari podigli su veličanstvene piramide – Piramidu Sunca i Piramidu Mjeseca – ali znanost ni do danas nije saznala ko su bili njihovi graditeljski uzori.
Ali, ne razmišljamo o tome.
Dok na autobusnoj stanici na periferiji Lime strpljivo čekamo čas polaska, naše misli su vezane za putovanje koje je pred nama. Putujemo prema sjeveru, prema Truhilju (Trujillo), drugom po veličini gradu u Peruu. Naši su ciljevi – Čan Čan (Chan Chan) i Sećin (Sechin).
Peruance ova mjesta asociraju na plodne doline iz kojih na njihove trpeze svakodnevno pristižu povrće i sočno južno voče. Za arheologe i povjesničare, međutim, Čan Čan i Sećin su prvorazredne senzacije koje su prije nhekoliko decenija zbunile i ustalasale kulturnu javnost svijeta, a prošlost ove zemlje učinili još bogatijom i zagonetnijom.
Ali, krenimo redom…
IZGUBLJENI SVJETOVI: Pred nama leže ostaci jednog od najveličanstvenijih gradova drevnog Perua. Utonuo u pustinjski dekor, Čan Čan danas djeluje pusto. Poput fantomskog grada. No, nije uvijek bilo tako. Ova dolina pripada delti rijeke Moče i nekada je bila obrasla šumom i bogatim žitaricama. Samo desetak kilometara istočno, Močike su prije više od 1500 godina podigli svoja najvažnija svetišta pa se može pretpostaviti da je Čan Čan u to vrijeme bio grad od prvorazrednog značaja.
Niko danas pouzdano ne zna kako i zbog čega se raspala snažna imperija Močika. Na ove su prostore u 8. stoljeću stupili Čimue i u narednih 600-700 godina podigli civilizaciju koja je bila blistavija od svih do tada viđenih na južnoameričkom tlu.
Tu tvrdnju najbolje potvrđuje Čan Čan.
Čan Čan danas mnogi porede sa gradovima što su prije 5000 g. podizani na obalama rijeke Ind i u Mezopotamiji, ali znanstvenici još uvijek nemaju dokaza da su u najstarijim vremenima uistinu postojali kontakti među ljudima i narodima što su nastanjivali azijsko i južnoameričko tlo.
Ako bi se složili da je to bilo moguće, onda bi morali priznati i da je u Pacifiku postojao prakontinent Lemurija, a ako je to tačno onda je sasvim moguće da je na njemu postojala i hipotetična civilizacija Mu, prema nepouzdanim vjerovanjima – majka svih kultura svijeta.
O postojanju Zemlje Mu govore mnoge legende i predanja koja smo slušali u Peruu, Boliviji i Čileu, a ponajviše na Rapa Nuiu, otoku u južnom Pacifiku.
PITANJA BEZ ODGOVORA: Ruševine Čan Čana danas se prostiru na površini većoj od 25 četvornih kilometara i gotovo dosežu do same obale Pacifika. Prema gruboj procjeni u njih je ugrađeno nekoliko milijardi na suncu i zraku sušenih glinenih cigli, takozvanih adoba.
Grad sa ovakvim impresivnim dimenzijama mogli su projektirati i izgraditi samo najbolji projektanti i graditelji, koji su imali izvanredne učitelje. Ali, mi danas nažalost ne znamo tko su oni i da li su uopće sa južnoameričkog kontinenta.
Bilo kako bilo, izgradnja Čan Čana pored genijalne maštovitosti projektanata i graditelja, zahtijevala je i savršenu organizaciju rada i desetine hiljada radnika. Poznato je da Čimue nisu poznavale sistem točka, nisu se koristili životinjskom vućom, niti su imali usavršene alate. Pa ipak, podigli su veličanstven grad kojemu je teško naći premca.
Kako im je to pošlo za rukom? Da li im je u tome neko pomagao? Je su li imali učitelje i tko su oni bili?
Ova i mnoga slična pitanja još dugo će tištiti peruanske i svjetske arheologe. Ali vratimo se u Čan Čan.
Restaurirani zidovi i obnovljene građevine zadivljuju strogom simetričnošću i jasnim, pravokutnim formama. Upravo te moderne i moglo bi se kazati suvremene linije, podsjećaju na Harapu i Mohenjo Daro, prastare gradove-države iz doline rijeke Inda, u Pakistanu,kao i na sumerske gradove čije ostatke nalazimo između svetih rijeka Eufrata i Tigrisa.
Ali, kako sve to povezati i objasniti? Zar je moguće da su se Čimue koristili graditeljskim iskustvima i znanjima dalekih neimara što su svoje gradove podizali prije više od 5000 godina na sasvim drugom kraju svijeta – na indijskom potkontinetu i u Mezopotamiji?
GRAD PUN ZAGONETKI: Dok obilazimo usnuli grad, pokušavamo dočarati njegov izgled u vrijeme kada je Čan Čan blistao punim sjajem. Unutrašnji zidovi ceremonijalnih trgova i javnih zgrada bili su živopisno ukrašeni bogatom geometrijskom reljefnom ornamentikom, najčešće stiliziranim pticama, ribama i drugim životinjama. Kao glavni motiv ponavlja se dvoglava zmija, simbol života i smrti.
Ukrašavanje vila i carskih palata mora da je bilo još raskošnije. Iz starih kronika saznajemo da su u vrijeme godišnjih svećanosti spoljašnji zidovi bili prekriveni skupocijenim zavjesama ukrašenim hiljadama dragulja i zlatnih pločica.
Nažalost, od tog bogatstva i blještavila nije mnogo ostalo. Opljačkali su ga Inke, a uništili Španjolci i bezobzirni tragači za skrivenim zlatnim riznicama.
O najranijim danima Čan Čana ne zna se mnogo. Vjerojatno su ga podigli Močike sredinom prvog milenija, po uzoru na daleki Tiahuanako, kultno središte istoimene i, možda, najvažnije kulture Anda i Južne Amerike. Ovdje se, kao i u Tiahuanaku, poštivao bog-stvoritelj, Virakoča Koji Plače, a najvažniji dokaz za tu tvrdnju predstavlja posmrtna zlatna maska sa suzama od smaragda, otkrivena u pustinjskom pijesku Čan Čana.
U ovoj gradskoj metropoli, vojnom, kulturnom i religioznom središtu, u desetom je stoljeću živjelo blizu 200.000 stanovnika. Oni su bili smješteni u devet zasebnih kvartova, oivičenih sa 10 metara visokim zidovima. Svaka četvrt bila je rezervirana za jednu djelatnost. Posebno su bili smješteni poljoprivrednici, zidari, oružari, pekari i ostale zanatlije, a posebno vojnici čiji je garnizon u središtu grada predstavljao činjenicu koju su respektovali svi unutrašnji i spoljnji neprijatelji.
Kako je u pustinjskom području voda za piće oduvijek bila od životne važnosti, Čimue su vodu rijeke Moče proveli do Čan Čana. Mreža i danas vidljivih kanala obuhvata svaku gradsku četvrt, a zasebne cisterne i golemi bazeni predstavljali su spremišta u kojima se voda čuvala za najsušnije periode. Najveći bazen dug 130 i širok 45 metara mogao je da primi gotovo 75000 hektolitara vode.
Upravo dok smo sa jedne od vojnih utvrda snimali grad, pridružili su nam se maturanti jedne osnovne škole iz Tumbesa. Kada su čuli da stižemo iz Sarajeva, zamolili su nas za zajednički snimak i poželjeli nam mirnu Bosnu.
By: Ahmed Bosnić
-publicfigure.me
