Knjiga, kava i osoban pristup – budućnost knjižara koje žele biti uspješne

23 avg

Sjećate li se filma „Imaš poštu“ u kojem su osim protagonista suprotstavljene i dvije potpuno različite knjižare? Dok Kathleen vodi malu, neovisnu knjižaru u kojoj je kupac na prvom mjestu, Joe je voditelj jedne od poslovnica knjižare Barnes&Noble koje na sve moguće načine pokušava privući kupca raznim pogodnostima poput velikih popusta, kave i nepreglednih polica svježih naslova. Međutim, ono što nedostaje ondje je ljudskost, toplina iskrene preporuke knjige koja se neće temeljiti na želji za što većom i bržom zaradom, nego istinskoj ljubavi prema knjizi.

Ipak, Barnes&Noble je, bez sumnje, s godinama postao simbol velikih knjižara, no njegova popularnost kao da s vremenom opada te kao da se ljudi žele vratiti istinskoj vrijednosti knjige i „onom nečem“ zbog čega će uvijek iznova zalaziti u omiljenu knjižaru.

No u Londonu je u tijeku potpuno drugačija priča. Dok se s jedne strane Atlantika Barnes&Noble gasio, londonski Waterstones je popularniji nego ikada prije. Nedavno je pak upravo Waterstones kupio Barnes&Noble te se nadaju da će europski recept uspjeha pokušati projicirati i na SAD.

O čemu je točno riječ, izvrsno je pojasnila Irena Štaudohar za slovenski portal delo.si.

Ona kaže:

„Kupnjom Waterstonesa kupac nije kupio samo tvrtku nego i čovjeka koji je vodi. Upravo je on slavnom knjižarskom lancu vratio nekadašnju slavu i ogroman profit, pa se nadaju da će jednako učiniti i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ime mu je James Daunt. Englez od 55 godina nekada je bio bankar, a potom je odlučio da bi se radije bavio onime što zaista voli – knjigama. Otvorio je šest knjižara, nazvao ih prema sebi – Daunt. Najljepša je ona u šik četvrti Marylebone, s mirisom edvardarijanske epohe, toliko ugodna da čovjek najradije ne bi nikada izašao iz nje. Dobro je opremljena beletristikom, putopisima i naslovima iz svih krajeva svijeta, čak i iz Slovenije (…) Kada ga je pozvao očajan ruski milijarder, James Daunt prvotno nije bio spreman preuzeti ponuđeno prestižno radno mjesto jer nikada nije volio velike knjižare. Potom se predomislio i uspio baš zato što ga tržišne i menadžerske zakonitosti nisu zanimale. (…)

Daunt zna što je temelj knjižara – ne smiju biti jednake. Zato je prvo prekinuo višemilijunske ugovore s izdavačima koji su knjižari plaćali da sami odlučuju gdje će biti izložene njihove knjige. Sada taj izbor vrše same knjižare jer svaka knjižara, svaka četvrt i svako mjesto imaju drugačije čitatelje. (…)

Daunt gotovo svakodnevno posjećuje knjižare i sve nadgleda: od toga kako su oblikovane police do poslovnog modela. Čitatelj mora u knjižari doživjeti ugodno iskustvo, što nije prisutno kada kupujemo online, uvjeren je.

Nedavno je u intervjuu za New York Times rekao da mu se čini važno što se u Waterstonesu nalaze ugodne kavane koje su opremljene utičnicama i punjačima za telefone pa ondje studenti mogu boraviti čitav dan na svojim prijenosnim računalima, trošeći pritom više struje nego što daju za kavu. ‘To su naši budući kupci. Sve će nam se to vratiti’, rekao je.“

A što je s Hrvatskom?

Kao i u svemu drugome, itekako kaskamo za ovim trendom. Obiđete li knjižare u, primjerice, centru Zagreba, jedna od rijetkih koja se izdvaja je  (https://www.hocuknjigu.hr) Hoću knjigu. To je jedna od zaista rijetkih u kojoj vam prodavači ne vise za vratom od trenutka kada ste ušli, prateći svaki vaš korak. Ne znam kako vama, no meni je nevjerojatno odbijajuće kada me prodavači prate, iako imaju svu moguću tehniku za praćenje, ili kada u 19 sati jure sve pospremati i prati podove, a knjižara radi do 20.

U Hoću knjigu puste vas da sami iskusite knjigu, a osim toga konstantno organiziraju promocije knjiga za koje se traži mjesto više, radionice za djecu od kojih je velik broj njih potpuno besplatan za polaznike, večeri glazbe i kave te brojne druge aktivnosti. Ulažu i u svoje interijere, a ulazak u njihovu knjižaru zaista je kao ulazak u stranice omiljene knjige. Unatoč tome što je riječ o lancu, osjećate se kao da ste među obitelji. Oni znaju da će im se sve to vratiti.

Međutim, kada razgovaram s kime tko i nije „doma“ u izdavaštvu, književnosti ili općenito često u dodiru s knjigama, nerijetko me pitaju što je to Hoću knjigu. Čude se radionicama, pitaju se zašto su besplatne i kako to da se dijeli besplatna kava.

Kao da se ljudi u našem području još uvijek nisu navikli na taj koncept da knjižara ne mora biti svojevrsna papirnica u koju ćemo doći samo kada nam hitno nešto treba i izaći u roku od pet minuta čim pribavimo ono po što smo došli.

No ne bi li i ostalim knjižarama, a u konačnici i nakladnicima, trebalo biti zajedničko da organiziraju što više ovakvih aktivnosti kako bi privukli kupce te da njima postane sasvim normalno da je knjižara mjesto u kojoj se spaja ljubav prema knjigama i poseban, pozitivan doživljaj?

Neke male knjižare, čini se, počele su to primjećivati. Primjerice, karlovačka dječja knjižara Knjiguljica, ujedno i jedina isključivo dječja knjižara u Hrvatskoj, redovito organizira radionice za djecu i pričaonice te djeci time pruža cjelovito iskustvo čitanja i knjige općenito.

Nadajmo se da će i druge male i velike knjižare krenuti tim stopama. Ako znate za sličnu knjižaru u svome kraju, svakako nam javite čime se ističe.

Mala, ali dobro opskrbljena i topla knjižara u Notting Hillu u Londonu u koju rado navraćam. To je primjer knjižare kakve volim.

citajknjigu.com

(Visited 62 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments