“Žurio – glavu slomio” – tačno ili ipak ne?

13 dec
Aldin Bukvić
Sve je počelo iz ljutnje i afekta.
Zbog nesuglasica sa timom u organizaciji u kojoj sam bio aktivan, izhitreno sam “dao ostavku” i isto tako ishitreno aplicirao na random projekte koji su mi se pojavljivali i koje sam nalazio. Samo jedno je bilo važno: da projekat nije u BiH i da traje godinu dana. Aplicirao sam na prijekte u Španiji, u Grčkoj, Poljskoj… i tako u “naletu” apliciranja, na stranici Cod Jajce vidio sam link za projekat koji traje godinu dana i koji je u Njemačkoj. Inače nisam neki ljubitelj Njemačke kao države jer je Njemačka obećana zemlja za nas Bosance i “jedino u njoj ima života”. To me baš nervira jer stojim iza toga da i mi u BiH možemo da pravimo Njemačku. Najčešće kada se spomene Njemačka, prva asocijacija većine je ili bauštel ili pranje Hancove guzice, trećeg nema.
No, helem nejse, obzirom da sam već sarađivao sa COD Jajce, odlučih da pogledam link. Čitajući opis projekta, neka jeza me prožela. Znate onaj osjećaj kada se sjebete (da prostite) kada čujete/pročitate neke stvari za koje niste očekivali da ćete da ih nađete tu, u tome trenutku. E baš taj osjećaj me obuzeo.
Već duži niz godina sam u NVO i konstantno sam radio na nekim projektima na razne teme, od spašavanja delfina (pretjerujem) pa do nekih fakat konkretnih projekata. Poslije svakog projekta sam se osjećao nekako baš ispunjeno, level – postig’o mir u svijetu, ali u poređenju sa ovim danas, nebo i zemlja.
Čitajući opis projekta na tome linku, shvatio sam nekoliko stvari, a ona najvažnija je ta da sam tada u tome trenutku shvatio koliko sam ja, koliko smo mi ljudi (ne generalizujem ali većina jeste) površni. Na jednoj strani sam imao projekte u Španiji, Grčkoj i Poljskoj (sva tri projekta na moru) i naravno počeo da slinim za njima kao neki tinejđer znate već za čime. Dok na drugoj strani se pojavio projekat Weltwarts za koji nikada nisam čuo, u Njemačkoj (državi za koju i nisam baš zainteresovan), u gradu Halle za koji nikada ranije nisam čuo. Porjekat ima nekoliko vrsta volontiranja: rad sa djecom, rad u NVO, rad u školama i onaj meni najinteresantniji i onaj na koji sam aplicirao je rad sa young with disabilities. Cilj projekta je da godinu dana provedemo družeći se i boraveći s njima, učeći njihov način života, upoznavajući njihov svijeti i biti im na pomoći pri osnovnim radnjama: jelo, spavanje, edukacija, igre i naravno prostor za ubacivanje kreativnih radionica po želji.
Primljen sam na projekat, zakazao termin za vizu, sav u fazonu “WOOOHOOOO” no kada sam fakat dobio vizu, guza gaće žvaće. Pa brate moj, ja tek shvatih da nikada ranije nisam imao dodira a kamo li da sam radio sa mladima sa disabilities (pišem na engleski jer ne znam koji je politički ispravan izraz na bosanskom pa ne bih da se neko uvrijedi, ne daj mi Bože). Ali nekako opet u fazonu sam, idem pa šta Bog da.
Zaboravih napomenuti da sam već ranije upoznao ostalih 9 volontera koji učestvuju na istom projektu ali na drugim opisima posla. I tako, zaputim se ja u taj Dojčland, nekako nabasam do stana. Inače, rečeno je da ćemo živjeti u stanu po 3 i da će svako imati svoju sobu. Dođem ja kad ono cimerrriiiiiiCE dvije, Makendonka i Albanka. Hajde velim ja neki fin početak. Uđem u sobu kada ono raj od sobe. Brate stan u centru Hallea, soba nakon one domske na Bjelavama, džennet. I tako, odmah prvu noć okupe se svi volonteri kod mene u sobi, pričaju iskustva, pričaju doživljaje a ja sav nekako u nevjerici, ali opet reko, tu sam gdje sam pa ćemo vidjeti.
Tri dana nakon dolaska napokon odem do mjesta na kojem ću da radim da se upoznam sa svima. Ljudi moji, tada kada se srce nije raskidalo neće nikada. U jednom stanu živi 6 ljudi sa disabilities u dobi od 20 do 30 godina. Također, u svako doba dana, tu sa njima je i neko od volontera/radnika čisto da im bude od pomoći jer su to ljudi koji većinu stvari mogu da urade sami (ne djeluju kao da mogu uraditi sami ali ti ljudi koriste kojekakve tips and triks i savladaju haman pa svaku prepreku koja im se nađe na putu).
Toliko ljubavi, toliki izljev emocija u životu nisam vidio. Svako od njih ima svoju sobu i svako od njih imao svoj posao bez obzira na težinu disabilities koji imaju. Ono što me najviše iznenadilo jeste odgovornost i motivacija tih ljudi za rad. Među njima nalazi se jedna djevojka koja je zbog operacije tumora na mozgu završila u kolicima i koja nije baš pokretna, ali ljudi moji, ona apsolutno sve, ali sve radi sama. Od postavljanja stola za jelo, pranja suđa, spremanja posteljine za sapavanje, ama baš sve. Svako večer pripremi sebi hranu za posao na koji ide ujutro, kada se vrati, raspremi se i odmah ide da opere zdjelu u kojoj je nosila hranu, pomaže u spremanju kafe i čaja za sve i puna pozitivne energije i sa maaaalo znanja engleskog jezika, vodi razgovor sa mnom.
Projekat je osmišljen da bolje ne može. Svaki dan provodimo spremajući nešto za jelo, praveći radionice za bojenje, crtanje, planiramo odlaske na koncerte, u pozorišra, zoološki vrt. Svake sedmice imamo planirane šetnje, plivanje ili igranje nekog sporta. U životu nisam više uživao u onome što radim a mislim da u životu nisam bio korisniji nekome ili negdje kao što sam to njima i ovdje u Njemačkoj koja mi je zbog ovoga postala nenormalno draga.
U većini slučajeva imamo one neke predrasude kako su ljudi sa zapada hladni, a posebno kada se priča o građanima Njemačke. Ma braćo moja, ja nisam sreo nijednu nenagodnu osobu ovdje. Počev od šalteruše za prijavu boravka, gospođe u banci na otvaranju računa, gospođe u zdravstvenom osiguranju pa sve do uposlenika/volontera koji rade u ovome stanu.
Pored opisa posla koji radim i kojim sam prezadovoljan, šlag na tortu je grad u kojem se nalazim. Grad za koji fakat ranije nisam čuo a koji je toliko lijep da je za ne povjerovati. Svakim danom se nanovo iznenadim ljepotom grada, duhom koji vlada u njemu a posebno sada za vrijeme Božićnih i novogodišnjih praznika. Sve blizu: Češka, Poljska, Danska, Holandija, ostali gradovi u Njemačkoj.
Sve ovo pišem da bih tebi koji/a ovo čitaš kažem da nekada nije loše, čak je poželjno reagovati instiktivno, ne čekati da prenoći. Jer ja onda da sam čekao da prenoći, sigurno ne bih aplicirao na ovaj projekat i ne bih imao najbolje iskustvo u životu do sada. Također, da ti kažem da možeš da budeš osoba koja će društvu da dokaže da se može i drugačije u Njemačku, da Njemačka nije samo država za bauštel i pranje guzica Hancu, već da može da bude jedno fantastično životno iskustva od kojeg možeš da dobiješ milion stvari (nadam se da je jasna poruka koju sam htio u ovoj rečenici prenijeti). I ona najvažnija stvar, da naučiš puno o sebi i životu. Mislim da bi extra bilo kada bi svaka osoba na ovome svijetu mogla da provede nekoliko dana u stanu sa ovim divnim ljudima da shvati da ne treba da joj je mrsko ustati ujutro na vrijeme, mrsko pospremiti za sobom, mrsko pomoći drugome, jer postoje ljudi koji sve ovo rade samo sa puno puno puno više poteškoća.
A vama dragi NVO-ovci, sljedeći put kada odlučite da radite na prodavanju magle i prodavanju muda pod bubrege, malo razmislite da li postoji mjesto gdje biste stvarno mogli da doprinesete, mjesto na kojem bi novac od vašeg projekta uveliko olakšao nečiju svakodnevnicu, mjesto na kojem biste sa ljudskim resursima koje imate mogli da pravite čuda od projekata.
Na kraju, želim da se zahvalim svi ovih divnim ljudima sa slike a koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Albanije, Ukrajine i Njemačke na podršci koju su mi nesebično dali da bih se lakše privikao na život ovdje. Također želim da se zahvalim i organizaciji Friedenskreis koja je organizovala ovaj fantastičan projekat.
Najveća zahvala ide Cod Jajce koji se izborio da BiH bude jedna od država koja učestvuje na ovome projektu. Svaka časta i hvala Vam.
aldin
(Visited 597 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin