Zrno

31 maj
Amina Sabljić

Sve nastaje da jednom nestane. Sve se budi i rađa da jednom zauvijek utihne i usni san iz kojeg nema nazad. Niko od nas ne zna da li će dočekati sutrašnji dan, dočekati novu zoru i ponovo leći u hladnu postelju. Bolje je. Mnogo je bolje. Bolje je ne znati kraj neke priče da bi ista imala što upečatljiviju radnju. Nije sve ni u onome sretnom kraju ukoliko prije kraja nije bilo sreće.

Eto. Danas-sutra, mjesec za mjesecom, decenija za decenijom i nema te. Ostane samo praška od nekad velike ljudine i gromade od čovjeka. I tako…

Razum život poistovjeti sa zrnom pšenice. Posadiš, zalijevaš, brineš se o njemu, strijepiš da li će uspjeti, i kada naizad  poženješ  najslasnije plodove u vrelom danu i kad pomisliš da ima još, nestane.  Vrijeme se pogorša, dođe do suše, čak i sitni, crni mravi počnu bježati sa te plodne zemlje, a zatim taj zlatni sjaj  nestane.  Ostane tek poneki trag da usputnog prolaznika podsjeti da je tu nekad nešto bilo. Pa eto i sam čovjek je to zrno. Malo, bezopasno, a ubija. I ti mravi, bezopasni, radoljubivi, umore se. Nadju hlad pa predahnu. Nastave tek onda kad žele. Znajući da ih čeka  duga, prohladna zima. Ali ne i taj čovjek. To biće kojem je podaren poklon, dragocjeniji i od samih zlatnih poluga. Zdrav i bistar razum. Da vlada s njim, da usrećuje sebe. Sebe, i druge oko sebe. Nije sreća ta ukoliko je dijeliš samo sa svojom sjenkom. Vlastita sjenka te napusti u crnilu i tami. Pojavljuje se samo na svijetlu, pojavljuje se tamo gdje ti potpora i ne treba. Kada možeš i sam. I povrh svih dokaza da jedni bez drugih ne možemo i da su svi životi uvezani u lanac, tanak kao stabiljka pšenice, neki zli ljudi odluče nešto drugo. Nešto ružno i krvoločno. Tužno i pakosno, izazivajući suze teže i od crne zemlje.

I ta zemlja iz kojeg je niklo i postalo, po kojem je koračalo, vraća se toj zemlji. Postaje zemlja. Postaje crnilo. Postaje tegoba u grudima onih sto ostanu iza njih i tek poneki spomen medju ognjištem i teški uzdah pri izgovoru imena.

Životinja, kao i čovjek kojem dolikuje da izdahne zbog starosti i iznemogolosti, a ne od dušmanove ruke. Ruke okupne krvlju, bezsavješću, nemirom i želje za vladavinom nečega što mu ne pripada. Okupanog gnjevom i prezirom prema drugome i drugačijem. Ali ni za zemlja toliko crna, toliko tvrda i čvrsta ne trpi. Ne trpi što se radi po njoj. Želi i ona od stida pobjeći negdje. Ali nema kamo, želi. Stidi se sama sebe. Stidi se i majka onoga koji čini zlo što svoje dijete ne odgoji onako kako je mislila i željela još onda dok je milovala trbuh do zuba i slušala prve otkucaje srca. Svi se stide. Stidi se i stari komšija koji sve to nijemo gleda. Stide se i mravi ko je od njih viši i snažniji. Gleda i onaj poljoprivrednik što se brine za svoj vrt. Vrt koji je njegov dom. Za plodove koja su njegova djeca. Gleda i nada se da postoji Taj jedan koji vidi sve. Samo se ne stidi proklenik koji baca svoje prljavo zrnjevlje svuda oko sebe i truje zdravu i plodnu zemlju. Zemlju punu čednosti, punu predaka koji su radili sve na tome da do toga ne dođe. Ali dođe, i eto sad posmatramo, skupljeni u kutu sobe, govoreći jedni drugima da se nesto promjeniti mora, ne čisteći njive od pokvarenih zrna pšenice. Nadajući se da ne naiđe neko novo zlo, zlije od već nam prisutnog zla, gledamo u zlatno polje, osluškujemo tišinu i tiho molimo za novo jutro koje treba osvanuti, bolje od prethodnog koje je već umorno i željno dubokog sna.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 65 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments