Znamo li ko kosi, a ko vodu nosi?

19 avg
Azra Bajraktarević

Hiljadu i više diplomiranih novinara nema posla, pokazalo je istraživanje Mediacentra Sarajevo. Zapravo, kažimo to ovako – preko hiljadu njih nije u radnom odnosu, jer posla u medijskom sektoru, u ovoj zemlji za obaviti, ima preko glave. Pravo pitanje je za koga to ima posla u radnom odnosu i o tome bi se već dalo mnogo da priča.
Za razliku od medijskih radnika podijeljenih između “diploma ne znači ništa” i “onda ih ukinite, pa da bar budemo ravnopravni”, javnost i nije tako podijeljenog mišljenja. Većina komentara na objavljeno istraživanje svodila se na ubjeđenje da je novinarstvo studij koji svako i lako završava. Zato je možda ovu priču ponajbolje započeti pitanjem: “Kako je i zašto do svega ovog došlo?”
Istini za volju, kroz vrata ovog fakulteta prošlo je sve i svašta. Sve i svašta ga završilo. Spušteni kriteriji obrazovanja zbog manjka upisa studenata na fakultet, česta nezainteresiranost s obje strane stola i neizgovoreno “evo šest samo da te više ne gledam” doveli su do hiperprodukcije svih zanimanja, ali i konkretnog rada na tržištu nakon stečene diplome. Razočaranost bivših studenata dolaskom u redakciju, te urednika onim što im nerijetko ponude, na prvu govori samo jedno – o neusklađenosti obrazovnog sistema sa tržištem rada. Samo ukoliko je znati više od onog što trebaš – loše, prihvatit ću to kao jedinu istinu.
Jedan ispit dijeli me do diplome. Sa prosjekom iznad 9,7 tokom svih godina studiranja, te četiri godine rada u različitim medijima, odgovorno tvrdim da na fakultetu učiš o najvišim standardima u novinarstvu, te vještinama dobre analize i percipiranja okruženja koje u mnogim medijima nemaš priliku iskazati do kraja. Da, sponzorisani tekstovi, bitnost reklama, velike ribe i važnost privlačenja pažnje publike – čuli smo i mi sa fakulteta o tome. Isto kao što smo čuli i da to nije i nikako ne smije biti prva i osnovna svrha novinarstva. Ruku na srce, u ovoj zemlji to mahom jeste.
Međutim, odlazak na kafu dok se sve to dešava iza zatvorenih vrata Univerziteta, ono je što također čini ovu priču. Samo zato što do kraja nisi prihvatio ponuđeno, ne možeš tvrditi da toga nije bilo. Zato kroz ova vrata jedni izađu do grla spremni za svaki izazov vani, a drugi izgubljeni više nego kad su došli. Koliko zagrabiš – to ti je. Ili na drugim fakultetima nije ovakva situacija? Onda super.

– Jer mi sutra, ipak, ne možemo biti doktori, inžinjeri ili pravnici, ali svako od vas može biti novinar. I bez diplome, i bez znanja, i bez iskustva. Kako? Ovako kako to gledate na brojnim medijima u Bosni i Hercegovini.
Sa druge strane, očekivati da ćeš imati posao samo jer imaš diplomu novinara, smiješna je i apsurdna stvar. Premda četiri godine učiš o tom svijetu, ne treba zaboraviti da se taj svijet dešava napolju. Tamo gdje nemaš sedam dana za jedan prilog, vremena za “od koga to saznati” i “sutra ću, sad sam umorna” – a to već postaje ozbiljnija priča.
Da li me onda fakultet sprema ili ne sprema za rad?
Dakle, bez obzira na veliki broj praktičnog dijela nastave, kada napravimo suma sumarum, možeš, ali i ne moraš biti spreman za konkretni rad. Kako? Tako što ćeš u konačnici biti ocijenjen na osnovu zapamćenih redova u koricama i svojim pukim prisustvom na predavanjima što, izgleda, govori o tvojoj predanosti istom. Pa smo onda konačno došli do osnovnog problema!
Za novinarstvo moraš mnogo da gledaš i čitaš, ali ono je praksa, kreativnost i smjelost. Za novinarstvo moraš mnogo da slušaš, ali ono je mišljenje svojom glavom jer nikad nije isto kao jučer. I za novinarstvo su se, dragi profesori, mnogo više borili oni na studiju i terenu, radeći za mizeran novac kako bi nastavili studij, od tih koji su samo sjedili u prvoj klupi. Odgovornijih.
Kada ocjenjuješ prema poslušnosti, stvaraš poltrone. Kada nagrađuješ repetitivno učenje, stvaraš prividno najbolje studente. Kada daš 6 samo da ga više ne gledaš ili znaš da bolje ne zna, stvaraš sliku beskorisnih studenata. I kada misliš da ti je novinarstvo obećano samo jer si ga studirao, a za četiri godine ništa izvan toga nisi uradio, stvorio si sebi sigurno nezaposleno mjesto. Dobro, možda ga kao teoretičar dobiješ. Za utjehu.
Pa dobro, šta sad? Studirati ili ne?
Vratiti kriterije na nivo koji ne govori “nemamo dovoljno studenata” i još kako studirati. Trenutni sistem rada, koji je stvorio hiperprodukciju svih diploma, zabluda u društvu i glavama pojedinaca samo je logičan slijed svega.
Naravno da sav teret nije na prosvjetnim radnicima od kojih u mnogome ovisi stečena diploma – ali nedozvoljavanjem da je svako stekne, postići će se kredibilitet studija i tek onda moći ćemo pričati šta dalje.
Da li novinarstvom treba da se bave i oni koji nemaju diplomu? Nisam sigurna. Jedni od najprestižnijih novinara, voditelja i PR-a, uopće nisu kročili na ovaj studij, a postavljaju domaće zadatke sa zvjezdicom svima. No, koliko je onih koji su svojim “radom” učinili da javnost ima potpuno nepovjerenje prema medijima i da biti novinar toliko često znači raditi još jedan posao (kada?!) da bi imao nešto novca. Priznat ćete, broj je mnogo veći – a tim brojevima treba se baviti!
Zato, drage kolege i kolegice, svjesna toga da se nikada nećemo dogovoriti oko toga treba li ili ne treba ovaj posao obavljati jedino uz diplomu, pri čemu treba usavršiti i samo obrazovanje, dala bih jedan prijedlog. Neka se novinarstvom bavi ko želi, ali hajde da napravimo da ne može i do kada želi. Izdavanje i ukidanje licenci za rad je odlična stvar. Naši zakoni oko medija, ako ne sitnjičarimo, poprilično su dobro uređeni. Pa, neka svako izvoli. Jednom! Prvu (ozbiljnu!) grešku po novčaniku, a onda po dozvoli za rad.
Ništa naročito domišljato, niti teško ostvarivo uz dobar trud, a sigurna sam da bi na taj način svi koji trebaju biti u ovom poslu – bili i ostali, medijske kuće pripazile bi da li zaposliti stručnjaka ili lutkicu, a i novinari bi se konačno sjetili da će svaki idiot uvijek znati više od njih da izmahala u nečiju privatnost, ali da nikad neće biti sposoban uraditi istraživačku priču koja će potencijalno promijeniti život svih nas ili nekog. I eto nam posla svima kojim treba. Štancanjem diploma i mahanjem pred očima urednika koji nemaju vremena objašnjavati vam šta se dešava na tržištu nećemo puno postići. Zaposlenjem ljepotana i ljepotica još manje.

(Visited 224 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments