Zlatni Ljiljani

9 apr
Amila Mašić

Pustila sam jutru da me dotakne, da me podigne na noge. Sve je uobičajno, prva jutarnja kafa, žurba na posao ili u školu. Vrijeme, kao da je za njih jurilo velikom brzinom. Jedino su  mir, u tom vremenu, pronalazili moj djed, nana i ja. Po istilahu su sjeli da popiju kahvu, da  „progovore“ u svom ćutanju jer su nekad i u tišini znali ,šta drugo misli.

Došao je ponovo taj dan. Uzeli su novine, gledali ih, a ja kao  da nisam htjela da pustim u sobu to daleko sjećanje, koje me muči sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva.

Sasvim nejasno i slučajno, u toj tišini uzdaha i bola, upoređujem zelene šume iznad djedove kuće, polja i voćnjake, sa ovim kamenim tjesnacem u sobi u koji su uhvaćeni moji najdraži i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

„Safete, danas im je godišnjica, dvadeset godina kako ih nema. Moj Safete!“ Uzdah se ote iz djedovih grudi i poče čitati: „Enes, Mustafa, Saša, Ibrahim, svi su poginuli u jednom danu,  svi na istom mjestu.“ Smatrala sam svojom dužnošću da ih zaštitim od bola, ali nisam mogla, ruke i riječi su mi bile svezane i sve je u meni stalo.

Čovjek se tada krši i savija, manji je od crva i slabiji od slamke, umire bez bolesti i smrti, oboren i satrven samom činjenicom našeg postojanja u ono što mi pogrešno i neopravdano smatramo i nazivamo životom. Imena su im zlatna kao i odličja koja su dobili, „Zlatni ljiljani.“ U osnovi, oni su željeli i tražili samo jedno: istinu i pravdu. Oslobodili su se ovog huka riječi i pošli na Božiji put kako bi došli do istine, gole, proste, pa i smrtonosne.

Gledala sam u njih dvoje, male šačice ljudi, a gromade, pa pomislih: „Bože moj, toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije ni postojao.“ Znala sam da im moram pomoći životom, osmijehom i nadom u bolje sutra. Znala sam da neću više dozvoliti da mi najveće ljudske tragedije i najteža stradanja pokolebaju u meni vjeru da je život vrijedan truda da se živi, mada nas on vara od trenutka kad oči otvorimo, do onog kad ih zauvijek sklopimo.

„Zlatna imena i zlatni ljudi su oni bili i ostali“, pomislih na njih i na priče za koje niko ne zna, na događaje koju su zakopani, najprije u ćutanju, a poslije u riječima. Ponekad, najljepše i najstrašnije stvari ipak, nikad nisu kazane, a za jednu priču koja traje, za koju su se borili znam sigurno da opstaje u svom opstanku, a zove se Bosna i Hercegovina.

Enes, Mustafa, Saša, Ibrahim, …su dio te priče, priče naše domovine, ali oni i drugi borci za istinu, pravdu nikada neće biti kraj priče jer oni još traju i trajaće. Ako ništa drugo, nas su naučiili naši skupi životi i naše burne godine samo jedno, da praštamo, pamtimo, ali uvijek pričamo…

(Visited 341 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments