Život kroz stihove Miladina Šobića

25 jun
Muamer Đedović

U narednom tekstu pokušat ću analizirati vlastiti život i misli, za koje sam siguran da će se pronaći i mnogi drugi. Inspiraciju su mi dali stihovi Miladina Šobića mog omiljenog kantautora, crnogorskog čupavog romantika čije su najljepše pjesme snimljene u još romantičnijem Sarajevu.

„A vrijeme ide dalje
Po svom ćejfu bira kroj
Ne znam kud me šalje
Ovaj život moj“

-Često sa kolegama na fakultetu znam pokrenuti temu o tome kako vrijeme brzo prolazi, kao da smo jučer završili Srednju školu i otisnuli se u nemirne studentske vode. Na početku fakulteta misliš da si pronašao zanimanje i posao kojim će se baviti cijeli život, ali već do treće godine shvatiš da ti nisi gospodar svog života, Bog ti je već odredio sudbinu i uprkos tvom protivljenju nećeš moći izbjeći ono što ti je suđeno. Polahko se gasi početnički entuzijazam i pojavljuju se nove konkretnije ideje koje ti se više sviđaju i na koje se počinješ više fokusirati, ponekad i zaboravljajući šta zapravo studiraš.

„Al’ ja imam sebe
U sebi poštenog druga
I volim što su tako čiste
Moja sreća, moja tuga“

-Da li se sjećate svojih prvih koraka na internetu, kada ste napravili Facebook nalog i počeli prikupljati nove prijatelje, priznajte da ste i vi bili sretni kada bi se broj vaših prijatelja povećavao, kako nevino i nepromišljeno s naše strane. Mislili smo da će svaki naš uspjeh biti jednako dobro prihvaćen u virtualnom svijetu kao što je od porodice u našem domu. Sada kad smo malo stariji i mudri shvatamo da je često bolje zadržati određene stvari za sebe, nego širiti i očekujući aplauz od svih.

„Zasuči rukave, ne glumi budalu
Prazan je tanjir na astalu
Ne računaj na ljubav
Više nego na snove
Gledaj kako cakle se
Cipele nove, cipele nove“

Koliko nas je dane provodilo ležajući na trosjedu i maštajući o velikim poslovnim idejama? Priznajem, ja jesam. I tek kada sam pomislio da je to suludo, pogledao sam film „Tajna- zakon privlačenja“ pa sam se ponovno bacio na ležanje i razmišljanje, s nadom da ću privući ono što bih uistinu želio. Tu se završilo moje koketiranje sa popularnom psihologijom i povratak u realnost. Kada sam napravio prvi korak, drugi je već bio lakši, a sa trećim su i moje finansije postajale mnogo ljepše i prvi put sam osjećao kao svoj čovjek i sve to jer sam zasukao rukave, sjeo za kompjuter i počeo pisati za portale, sada umjesto što ležim i sanjam, sjedim, radim, a i malo sanjam, jer čovjek ne može bez snova i nade.

„Ponekad poželim da ostavim studije
I upišem neki zanat
Pa da budem pekar, limar, moler
Da ukrotim struju
I naučim da popravljam bojler“

Ovaj stih mi naumpadne kad god treba da učim iz jedno od hiljadu skripti koje smo napravili, pa u besanim noćima postavljaš sebi pitanje; Koliko ću još morati da učim i zbog čega ja ovo zapravo učim, da li će mi baš ova definicija trebati u životu, a duboko u sebi znaš da sigurno neće. Ponekad zaista poželim da sam bio manje umjetnička duša, a više vješt sa rukama da imam manje briga i nebitnih informacija koje mi neće pomoći u životu.

(Visited 178 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa