Život je dar

13 nov
Andrijana Lukić

Lišće pravi duge, zlatne pokrivače, šepureći se ulicama. Koliko god bilo raskošno i lijepo, ipak u sebi nosi dozu tuge i sjete. Priroda se polako, ali sigurno sprema za zimski san. Vrijeme, ptice, oblaci, duži dani, kraće noci pokazuju da je sve spremno za predah, mir, spokoj i odmor. Možda je to bas vrijeme kad mi ojsećamo najveći nemir. Tada većina ljudi, pa i ja preispituje svoje odluke, svoje uspone, padove i sve opno što sačinjava život malog običnog čovjeka. Priroda i čovjek su u tijesnoj, iskonskoj i neraskidivoj vezi i baš kao da nas ta ista priroda opominje da malo zatanemo, da usporimo i sagledamo sve iz pravog ugla.

Davimo se u dugovima, minusima, ispitima, bolestima.  Žongliramo sa kreditima, obavezama, predviđenim rokovima…Često postajemo davljenici, podsjećamo na putnike dobro poznatog nam Titanika. Toliko se nagledamo i naslušamo loših i negativnih stvari da preko noći odrastemo. Gubimo gotovo svakog dana,gubimo novac,stvari, gubimo na poslu, na fakultetu, gubimo u međuljudskim odnosima, a povrh svega gubimo nama drage ljude. Čini nam se da smo stari, ma koliko godina imali. Sva ta iskustva ostave čudne i duboke tragove na našem srcu i našoj duši. A, ako srce iduša nemaju dovoljno hrabrosti, života i elana , to neminovno usporava cjelokupni naš sistem, svaki fiziološki i emotivni proces. Sve to nam oduzima identitet. Živimo oda danas do sutra, ne znamo gdje i kome pripadamo, zaboravljamo na naše ciljeve, gubimo volju, odajemo se porocima.  Postajemo zarobljenici sopstvenih misli, gestova, pokreta i naposljetku postajemo zarobljenici vlastitog života. Strah ovlada nama ,parališe naše tijelo i naš um. Ali, da li je to sve vrijedno? Zar ne postoji ni jedna lijepa strana, gdje je radost, u čemu je onda smisao? Postoji, vrag ga odnio! I to postoji mnogo lijepih strana, samo se treba znati radovati sitnicama koje život znače!

Možda je konačno pravo vrijeme da naučimo da plivamo u okeanu koji se zove ljudski život. Digni glavu, čovječe, ispravi se i pogledaj u zvijezde! Ne postoje dva puta nego jedan jedini i to onaj kojim se preko trnja stiže do zvijezda. Idi i uhvati svoju! Baš kad nam se učini da dalje ne možemo, da je sve izgubljeno,da smo se svega zasitili, bas tad najviše moramo! I to nije fraza, nego život! Ne treba robovati pravilima! Vrijeme je za prave stvari onda kad ti kažes da jeste! Nikad nije kasno za stvari koje nas čine srećnim! Treba da gradimo sebe! Čovjek sebi mora biti najvažniji projekat. Oluja je uvijek bilo i biće. Na nama je da svaku od njih preživimo. Naravno nakon svih vjetrova i oluja nećemo biti isti, ali zato oluje i postoje! Iz svake od njih moramo izaći bolji i jači! Ma koliko teško bilo nema predaje! Borba traje i kad sve prestane!

Moramo naći svoju inspiraciju koja će nas kao zvijezda vodilja voditi do našeg cilja. Valja se naoružati znanjem, voljom i strpljenjem! Koliko god nas sve odvraćalo od našeg cilja, mi moramo krčiti put do njega. Sve to je mnogo lakše ako čovjek vjeruje. Veoma bitno je da vjeruje i u sebe, to je pola pređenog puta, zato često mora praviti sastanke sa samim sobom. Mi bismo bili samo jedna olupina bez najuzvišenijeg i najveličanstvenijeg osjećanja, bez ljubavi! Ljubav je sila, pokretačka snaga i moč! Ljubav je privilegija Bogova! Moramo voljeti sve što radimo. Nikad ne smijemo dozvoliti, ma koliko nas lomili da naše srce bude zatrovano mržnjom. Stalno se moramo kretati naprijed, makar to bili najsitniji koraci. Najvažnije je da koračamo. Do cilja stižu hrabri, a sreća prati hrabre.

U ovom čudnom vremenu zaista je pravi podvig sačuvati istinske vrijednosti: ljubav, srecu, poštenje, prijatelje, porodicu.  Moramo se probuditi! Svakodnevno moramo njegovati iskrena osjećanja kao što njegujemo ružu u našem vrtu. Samo ta snažna i iskrena osjećanja ce promijeniti svijet, možda i do kraja pjesme! Porodica mora biti jaka kao tvrdjava, svi za jednog, jedan za sve! U njoj mora vladati jedinstven sklad, bas kao i u prirodi. Porodica mora biti stub drustva!

Moramo učiti svaki dan, svaki čas. Učimo sve što je novo, usvajajmo  nova znanja, jer znanje je moć! Volimo, slušajmo i praštajmo! Ljudski je griješiti, a božanski praštati.  Ne smijemo sebi dozvoliti da se pretvorimo u mašine koje samo izvršavaju puke naredbe. Gledajmo srcem, jer čovjek samo srcem dobro vidi, važno je očima nevidljivo. Stvarajmo, stvorimo djela koja će živjeti i poslije nas. Ostavimo svoj trag i pečat u vječnosti! To je smisao postojanja! Smisao postojanja je i otkriti da je život pravi dar! Zato usporimo, duboko udahnimo i uživajmo u velikom daru!

 

 

(Visited 90 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments