Živiš za igru, izmišljaš priče, vjeruješ u bajke

10 jan
Anela Hatić

Ovih dana gdje god i u kakvom god da se društvu krećem svi pričaju o zrelosti, godinama, odrastanju. Te ljubavne veze između ljudi gdje su razlike u godinama. Ona mlađa pet godina, on stariji deset godina. Brakovi koji nastaju u 20- tim godinama.
Ima li to šansi? Da li su oni zaista spremni za vezu, za brak, za obveze koje idu sa tim?
Šta ako ona koja je mlađa od njeg pet godina nešto pokušava dokazati s mlađim momkom, ili šta ako onaj koji je deset godina stariji pokušava da se vrati u ono “ja još uvijek mogu”?

Gluposti, sve same gluposti. Toliko sam ih se naslušala, da osjećam da sam i ja jednim djelom zatupila.

Odrastanje, zrelost i obveze dolaze samo shvaćanjem kako određene odgovornosti moramo prestati odgađati. Kako određene situacije i teme zahtjevaju tu i tu količinu odgovornosti.
Zrelo?
I tako ja iz dana u dan odrađujem svoje “odrasle” i “ozbiljne” poslove bez problema i zabavljam se “dosadnim” stvarma. Ali i dalje stojim kako su smijeh, ideje za smijeh, i doza djetinjastih ponašanja često najbolji lijek za kolotečinu Sarajevskih dana.

Kada mi u suštini prestajemo biti djeca i postajemo odrasli?
Neko kada dobije prvi posao, neko kada dobije dijete, a neko nikada..

Ja kada sam dobila svoj prvi posao, shvatila sam ozbiljnost situacija. Počela sam da se nosim sa odgovornostima. Shvatila sam da emotivnost i sebe ne mogu davati poslovnom putu. Zdrastvenu knjižicu nisam ovjeravala godinu dana, a podizanje potvrde o prebivalištu i dan danas mi je predug proces.

Samo sam navikla na određene stvari u svom životu. I to je ono što čovjeka čini zrelom osobom. Navikla sam da se posao neće riješiti suzama, tersanjem i pametovanjem, a da pritome ne pomakneš prstić da završiš tužbu, novinski članak, ispit ili nešto sasvim treće?
Navikneš se da godine nemaju veze za zrelošću, već kako te život sažvače pa te tresne od zid. Navkineš se da razlika u godinama, u ljubavnim odnosima nema veze sa godinama, već sa međusobnim povjerenjem, poštovanjem, slične vrijednosti, interesovanja. Ukoliko osjetiš famozni klik, i u tom trenutku se i ne sjetiš koliko je godina ko stariji, a ko mlađi.

Svi moramo biti svjesni činjenice da puno mahalamo, a malo meda dajemo. Činjenica je da za uspješan i kvalitetan brak nije presudna samo ljubav. Potrebno je mnogo više od toga. Ljubav može mijenjati svoje oblike, i prelaziti različite intezitete. I zato su pored nje značajne druge pozitivne i složene emocije.

Iskreno, ne želim se sada pozivati da sam Petan Pan i da ne želim nikada odrasti, ako mi je to i neka mala želja. Isto tako ne želim puno pametovati da mnogo znam, jer ne znam. Čitav život učiš, ali u meni se samo u zadnje vrijeme dosta odvija proces novih odluka i promjena, pa me to i povuklo da pišem ovaj članak.
Kako i zašto jedna osoba od 23 godine može voljeti te mališe koji ne razumiju ništa drugo sem njih samih? Koji su puno razmaženi, puno plaču i puno kakaju? Ovo je odgovor moje generacije pojedinih ljudi kada se spominje ljubav prema djeci. Ja volim te mališe, jer im zavidim. Zavidim im na ljubavi, iskrenosti osmjehu i svim malim stvarima kojim odišu. Volim ih jer komplikovane stvari čine zanimljivim, i zato što ponekad mnogo više vide nego odrasli.
Kada te dijete zagrli priznajte da vam liječi sve duševne bolesti, zar ne?
Ne treba im mnogo za sreću, jer mama i tata su tu da te zaštite plaštom od zla, od babaroga.
Živiš za igru, izmišljaš priče, vjeruješ u bajke.

Zavidim im jer mi nedostaje djetinjstvo. Danas, kad god treba da donesem neku odluku bez obzira da li imam pojma o čemu se radi, dobijam tipični odgovor da sam dovoljno odrasla i zrela da svoje odluke mogu sama zaključivati .
Shvatiš u tom kolosijku između želje da ostaneš dijete, i stvarnosti da si već odrastao čovjek donosiš odluke srazmjerne tvojim željama i potrebama, imaš dovoljno godina za samostalan život i brigu. Shvatiš da te vrijeme nije pitalo za spremnost već su godine jednostavno učinile svoje.

A svi mi smo tada željeli ući u svijet odraslih, onih koje smo gledali odozdo sa kravaticama, odjelima, štiklicama, aktovkama, da jednog dana želimo postati baš ti ljudi.

Ali dođu određene godine kada shvatiš da vlastiti novac, vlastito auto, uopće nije tako zanimljivo kao što si mislio.

Zamisli da možeš vratiti vrijeme u trenutke kada si spavao sa lutkom, bojao se čudovišta iz ormara, ili ispod kreveta. Gdje su ti najbolji prijatelji bili Mickey Mouse, Šiljo, Paja Patak? Da bi sada sve dao da plačeš zbog razbijenih koljena, i da bi prije pravio tortu od blata?

Šta bi dijete koje ste nekoć bili reklo o čovjeku koji ste danas postali?
Da li bi bilo ponosno?

Idealno postaje realno! Najbolji prijatelji te iznevjere, ljubav nekada nije uzvraćena, roditelji ipak ne znaju odgovore na sva pitanja, novac se ne zarađuje tako lahko, aktovka u ruci ne dolazi preko noći.

Na svijetu ljudi nisu svi sretni i nasmijani, ne dobije se uvijek sve što poželiš, da nisi toliko poseban koliko misliš. I to vam nedostaje zar ne? Shvatiš da je ono u što si vjerovao kao dijete čista glupost, i da bi, da se vratiš, nikada više ne bi poželio odrasti!

Ali ne možeš, i to je okej.
I isto je tako okej, ne ubiti dijete u sebi ni sa dvadeset godina, ni sa trideset, a pogotovo ne sa pređenih pedeset.
Srce nikada ne stari, to je usud ljudski.

Ja još vjerujem u ljubav, u dobrotu.
I dalje mi čokolada stvara osmijeh.
I ne bih to dijete u sebi prodala ni za šta na ovom svijetu!
I nikada!

(Visited 306 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments