Živi zakopani

8 mar
Benjamin Skomorac

Čime me ovo prekriše, gdje sam i kako sam dospio ovdje sasvim sam i gluhonijem u prostoru koji mi se čini sve tjesniji od silne crnine koja za tren ispuni moje grudi. Pogledah desno, ali komadić navlažene zemlje mi se obruši preko lica i smrvi se klizeći prema vratu. Ni ruku ni nogu na desnoj strani nisam čak ni osjećao a kamo li se usudio upitati gdje su, ko mi ih je uzeo! Od vrha palca druge noge obuze me blagi osjećaj straha jer svatih da sam praktično živ, uz koliko – toliko pokretnu lijevu stranu koju je također prekrio mrak, koja se grči od zime. Odlučih da se ne zamaram time kao da će neko doći i pitati me da li mi treba što, a učini mi se da mi u ovom trenutku najviše treba nečiji glas, dah, bar kratkotrajni cvrkut ptice ili treptaj vijeđa oka koji će posvjedočiti stanju u kome sam se našao. Sav scenarij se već odigravao u mojoj glavi, kako niko neće vjerovati da sam bio tu negdje, ili tamo, ili ovdje, ne znam ni sam tačno stanište ali znam da se hladnoća uvlači sve više pod kožu i diže na putu ka leđima koja dijele dvije polovine mene. Za života sam vjerovao da kad se smjestim u zemljenu jamu odmah idem na prijeki sud, bez tuženika i tužitelja, dok u farcikli čuvam samo onoliko korica hljeba koliko sam ih mrvio zimi vrapcima na prozoru, žureći ga što prije zatvoriti i otići zagrijati ruke nad vatrom. Ne bojim se pakla, kažu što želiš to će ti se ostvariti pa evo čekam da ostvarenje krene, u kome vidim sebe na trošnom drvetu dobavljajući žutu jabuku prekrivenu lišćem kao da se krije od jakog vjetra u noći. Od čega se ja krijem, hoće li neko najzad doći i pitati me nešto, hoću li ja umrijeti, ako već nisam? Dan za danom moje tijelo dobi novi oblik, više se ne sjećam ni kako mi izgledaju prsti ni kako ih spojiti i stisnuti u šaku, nemam osjećaja da ih pomjerim, nade da ću ikada vidjeti svoje oči u kapljici kiše nakon ljetne žege. Nisam siguran da li je bila srijeda ili četvrtak, dane sam određivao po osjećaju vremena koje je stajalo u ćošku i stavljalo dodatan znak upita na moja neiscrpna pitanja postavljena bez odgovora. Sutradan obavijen sve manjom nadom zaću se u daljini, rekao bih iznad mene, škrip lopate i zvon nataloženog blata koje je u ljetne dane bila sasušena zemlja. Možda se desi bjelosvjetsko čudo ali ugledah sliku zbivanja svega što mi se desilo prije više od mjesec dana. Sada sam već znao da je vani vjerski poglavica došao da zapečati komadičak pjeskulje koju su mi dali te uklesati na vratima moga konačišta ime, čak pored njega i sličicu ubaciti kao svjedok da niko nikada neće gaziti po mome domu bez kucanja. Tom poglavici sam ja samo kost koju će dobro unovčiti za lako obavljen posao, pročitavši par odlomaka koji se čitaju svima, onima koji su sa sigurnošću tvrdim živi kao ja, zarobljeni u gušenju zemlje, slijepi da vide bilo šta sem mraka. Takvi ljudi misle da mi trulimo i propadamo, upravu su i bit će to dok ne dobiju vječiti spomenik po kome će hujati vjetrovi i razbijati grad o mermer dok ne izblijedi od sunca. Živi, otkopajte nas, mi ne trebamo spomenike, prolazno žaljenje i uvele božure iznad nas, hoćemo biti kao vi, kako ne shvatate suštinu? Otjerajte tu figuru koja igra nad mojom kućom, recite mu da radi pogrešno, dolje mu se svi smiju, doduše, to tek kad čuju da će doći baciti mirisne svijeće milenijumima godina paljene, ali zašto? Samo nas otkopajte da vam kažemo kako ste živi bezobzirno bili plemići ili čistaći ulica , majke ili kćerke, svejedno je. Uboga marioneta koja je u stanju da se usudi posvjedočiti našu smrt treba biti mrtva, zakopana na plaži sinjeg mora sama da bude i ostane, plativši za sve zatrpane rupe u koje smo bačeni kao drob životinje nakon klanja. Kada okusi tu slast, ustat ćemo i otkopati ga, galamivši mu na uho da je bio u krivu. Ništa više od toga nećemo moći napraviti, svjesni života – varke u kome je suvišan iluzioni hvalospjev o nama mrtvima, jer mi takvi nismo.

(Visited 270 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments