A voljela sam zimu… Voljela sam svaku pahulju posebno I ježila bih se na svaki njen dodir, na svaki hladni dah te bjeline Promatrajući svaku tu noć s posebnom draži kao da bi mi mogla biti posljednja I stvarno, bila je noć i bila je posljednja, ali ne za mene Za naše stope… gotovo posljednja jer tvoje više nisu tu, dok moje prođu i to zarad sitne uspomene Ničeg’ više. A bila je noć… I bila sam rumena od zimskih milovanja I hodale su četiri stope, uspravno, nasmijano Mamilo sitne pahulje ispunjavajući mrak I nikog bilo nije, a ipak sve je bilo tu I svaka riječ upisala se u memoar i svaka se urezala ne ostavljajući milost vječnosti. Već tako čvrsto lepršale su i putovale u bezvrijeme Sjećajući me sada na budući mjesec, buduću godinu, buduće vrijeme bez sekundi, bez prestanka I sjećajući me kako bih trebala prezirati zimu i prekinuti sve riječi u pola rečenice i bez osvrtanja proći, otići, ne vraćajući se na sulude, beznadežne početke A samo mi je manje draga, za pahulju više mrska, više sjetna, više tiha I čudno je kad znaš da bolje je ovako, sa svega polovinu stopa kročiti kroz travničku zimu A opet nije ugodnije, sretnije, ni blizu I dok nitko ne zna što je ovo, ne znam ni ja, a eto, traje i traje i trajaće… još ove zime ili nekoliko narednih, misao možda i izađe iz otkačenog labirinta I tako dok čekam, i čekamo svi, primjećujem, nemam više sanje o tebi, nemam ni ledenog osmijeha kao te noći u prosincu, tek poneka kapljica od umora siđe niz obraze. Kao da želi pobjeći od ove glave, od ovih misli… A tako bih i ja iz ove kože, samo na tren, pa da te pogledam nekim tuđim očima Samo da vidim u tebi daj si svu bol ostavio meni da je čuvam i da će i moje stope jednom nestati, zametnuti se. Tako i treba, netko mora biti posljednji svjedok.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
