Zaista ne znam kako da započnem ovaj post jer se plašim da ću napisati nešto što će drugi pogrešno da protumače, ali definitivno sam morala ovo nekako podijeliti sa vama. Na početku bih željela naglasiti da ovaj post nije namijenjen za osuđivanje nikoga i da se ne odnosi na cjelokupan muški rod nego je baziran na mom iskustvu sa pojedincima i na pričama meni bliskih osoba.
Juče sam trebala pisati još jednu recenziju, ali nikako nisam mogla da uspostavim konekciju USB kabla sa aparatom i laptopom. Iz tog razloga, ali iz iz još jednog dodatnog razloga ću recenziju morati ostaviti za naredni put, a ovaj put ću podijeliti sa vama priču o tome kako je jedan komentar izazvao u meni bijes, sumnju i nevjericu. Komentar koji je na mene ostavio jako veliki utisak i pitanje, zašto? Čemu sve to? Ko zna, možda je to sudbina.
Još ranije sam željela da pišem o ovoj temi jer sam imala priliku da pričam sa nekoliko razvedenih likova koji nisu proveli ni 10 godina u braku, a već su se razveli. U međuvremenu sam se predomislila, ali želju za ovim postom ponovo je probudio taj komentar koji sam već pomenula. Naravno, uzrok je, kako oni tvrde – žensko. Eh, pa da razjasnimo jednu stvar. Nisam neko ko brani žene, iako sam žensko, ali ne možemo ni mi biti za sve krive. Svako treba podjednako snositi krivicu za svoje postupke, a ne prebacivati na ono drugo.
OK, znam da smo drske, bezobrazne, da ni same ne znamo šta želimo (čak i kada nismo u PMS-u), ali, druže, nije sva krivica svijeta samo na nama jer je i Eva bila žensko. Nije ona prisilila Adama da proba jabuku već je dobrovoljno uzeo ono što mu se pružilo. Kao što bi uradila i većina nas.
Pa da se ja vratim na početak priče. Kako bi ste i vi znali o čemu se radi. I da, citiraću svaku riječ koja je izrečena iz usta njih nekoliko koje su žene napustile jer su bile “nezahvalne”. (i prije nego završite sa čitanjem i prije nego počnete da me osuđujete, jer ljudi imaju tu naviku da sude prije nego ikoga saslušaju do kraja – pročitajte do kraja ovaj post. Ja sam ih saslušala i ni na kraju nisam osuđivala, kako njega koji je bio ogorčen, tako ni nju što je otišla, ali imam potrebu da iznesem svoj stav o svemu ovome).
“Nikada neću moći da razumijem žene. Imala je sve kraj mene, a opet je otišla njemu. I šta sada radi? Pere, pegla, kuha, hoda sa njim po povrću, obrađuje zemljište, uzgaja stoku…. a to nije radila dok je bila kod mene. Sa mnom je bila kao kraljica,a njemu je sada samo domaćica. Radio sam kao konj da ona ništa ne bi radila. Svaki dan je pila kafe sa drugaricama, išla na frizure, imala najljepše nokte, bila najljepše našminkana kad bi išla u grad. Sve što je trebala da radi jeste da čuva dijete. Sve drugarice su joj zavidile na takvom životu.” – bile su njegove riječi.
I tada sam ja gledala zbunjeno u njega. Jednostavno đavo mi nije dao mira da oćutim. Nisam onaj tip koji će da ćuti pa makar me koštalo i života. Vodim se izrekom ‘Što na umu to mi i na drumu” te sam mu onda odgovorila:
“OK, tebi je čudno što je ona otišla?! Pa dobro druže, živiš hiljade kilometara od nje. Dođeš jednom u mjesecu i to jednom kada dođeš provodiš vrijeme sa djetetom, što je i logično. Doneseš im bruku svega i šta onda? Spakuješ se i odeš nazad na posao i nema te do idućeg mjeseca.
A ona? A dijete? Oni ostaju i kada ti odeš. Zar ti misliš da je nama ženama toliko dosadno u životu i da nismo i kod mame i tate mogle sjediti po cijele dane i ništa ne raditi? Pa, mi to da želimo ne bi se ni udavale. Dijete može “napraviti” bilo ko. Najlakše je biti samohrana majka ili izvući alimentaciju od nekoga, ali to nije rešenje. To je samo… Stvarno ne znam ni kako bih to nazvala.
Ne branim i ne opravdavam je da se razumijemo, ali žena želi da se osjeća korisnom i poželjnom, kao i muškarac. Žena, i poslije potpisanog bračnog ugovora, ili ti sklapanja braka, želi da bude osvajana i da osvaja, baš onako kako ste to radili i na samom početku.
Ljubav se gasi kada navika stigne, a navika dolazi kada se ljudi opuste, a na kraju dođe neko ko će primijetiti to nezadovoljstvo, il’ ti “opuštenost” i krenuti da osvaja. Da pali zatajeni plamen.
Koliko si ti puta njoj donio cvijet dok ste bili u vezi, običan livadski, a koliko puta si, taj isti cvijet, donio nakon što te prestala ta “ljubavna zaluđenost”?
Nije se ona udala za tebe zato što joj treba tvoje prezime, već što joj treba neko sa kim će život dijeliti, da razmjenjuje riječi i ideje, da sa njim liježe i da se budi, da prvu kafu popije uz osmjeh najdraže osobe… Sjećaš li se onog zavjeta: I u dobru i u zlu, u imaštini i neimaštini, u zdravlju i bolesti? Znači u svemu ZAJEDNO!!!
Njoj sada sigurno nije teško to što radi u povrću jer bar nije sama. Vjerovatno joj je teže od toga bilo doći kući od frizera i ne čuti tvoje riječi “Draga, stvarno si mi predivna”. Bez obzira na to da li ti vidio kakvu promjenu na njenoj kosi ili ne. Ako vidiš da je srećna i uzbuđena zbog “nove” frizure – reci joj da je divna. Ako te pita za mišljenje – reci ga. Bolje i da šizi par minuta zato što nisi rekao ono što je željela da čuje nego da šizi danima jer svaki puta prećutiš kada te nešto pita i kada treba tvoje mišljenje. Manje će trajati nego da joj svaki puta kažeš “Ne znam. Kako ti hoćeš. Ti znaš najbolje”.
Nekada se ni mi same ne razumijemo i nismo tako jednostavne kao vi, ali nije teško ženu voljeti. Za mali osmjeh i njenu sreću potrebno je sasvim malo, da budeš muško (ne muško u smislu ortodoksne seljačine nego muško u svakom smislu te riječi – budi ono što si želio da budeš tamo nekoj djevojčici iz komšiluka, ili savršenoj djevojci izpod zagašenih svetala disko kluba. Onoj istoj djevojci koja je bila prije nego je postala tvoja, ne žena nego djevojka. ”
Sjeti se zbog čega ste se poslednji puta smijali i bili srećni.”
“Ponekada se vratite u prošlost i stvorite budućnost.”
“Iako živjeti u prošlosti znači uništit budućnost, prisjetiti se prošlosti može da znači povratak u budućnost.”
“Zaboravite na savršen život jer život je savršen onoliko koliko ga mi savršenim vidimo.”
