Kada ostanete sami na jedan dan bez roditelja mislite da će to biti najbolje iskorišten dan u vašem životu. Prošetao sam gradom. Jedan puni krug. Gradom koji nije odolio nabacanim kioscima i novim zgradama koje strše među starim. Grad bez muzeja, dobrih pozorišta kao i svaki u ovom kraju. Dva parka i to je sve zeleno u silnom sivilu. Ali opet tu kružnicu volim.
U tom punom krugu prošao sam pored tetive grada, pored Konjuha. Vidim kako je trava položila vozačku. Dugo grli volane nekad dupkom punih Konjuhovih kamiona. Polje gdje su se sušile daske bilo je puno zadnji put kada sam imao pet godina. Taj miris drveća ja nisam osjetio. Nikada nisam vidio kapije kako se otvaraju i kako kroz njih prolaze mora radnika. Možda jedino čime sam povezan sa tom hrpom sada nekorištenih zgrada i mašina je moj djed. Djed Mijo koji je uz tu platu zaradio i rak pluća, lakirao je stolice. Zaradio završene fakultete sinova i kćeri. Kao valjda i većinu ljudi tog doba pratio ga je alkohol i bezvremenske šale koje su svu tu patnju topile. Nedjelja je i sve je pusto. Znojim se pod zimskom jaknom i ne znam da li može bez te tetive. Kroz prazan dan i grad samo su me psi lutalice kojih ima sve više pratili. Uz put, na jednoj od kapija dva slova su ostala, oj. Pošteđena od vjetrova i kiša ili ostavljena od neke djece kao znak kakvo stanje zaista jeste. O i J u velikom razmaku uskoro su obješena na moja ramena. Na početku kružnice pun entuzijazma vratio sam se i spojio krug razočaran.
Želio bih još dva kruga. Biciklo i na njemu svog djeda koji vozi u skladu sa mojim korakom. Zalisci su još veći nego na slikama. Samo da je poživio još nekih 30 godina, da još uvijek može voziti biciklo i da sa mnom priča. On sve zna osim mene. Ja ne mogu ništa uraditi osim izmisliti priču da bi sebe raspoložio. Režiser sam i pokušat ću to najbolje odraditi. I imam nade da kada bi se nešto promijenilo takvi djedovi bi možda duže živjeli. Nosili bi zaštitne maske i imali solidne plate.
„Neki ribar u kafani satima će kriviti rudnik koji pere ugalj u rijeci, tvornicu koja ispušta otrovne hemikalije za pomor svih riba u ovoj našoj rijeci. Zaboravit će da je on bacao bombe da bi zaradio neki novac od uginulih riba i da je sa zadovoljstvom rijeci prepuštao smeće. Tako je ovdje.
„Znam djede već si to pričao,“ ja bih mu vjerovatno rekao. Da sam odrastao sa njim vjerovatno bi iste priče čuo bezbroj puta.
„Ali ne znaš da sam ja počeo raditi tvojih godina. Teške daske na leđima, za razliku od tvog laganog života.„
Uživam u svijetu fikcije. Pratim ta dva kruga kako se neprestano okreću u mojim mislima. Krug koji govori koliko volim ovu zemlju i one koji su tu živijeli je onaj krug koji pokreće biciklo. A smeta mu drugi krug koji govori da ovdje budućnusti nema. Za njih se lijepi prašina mog relativno udobnog života i prašina onih koji su u mojim godinama shvatili koliko je život težak. Vjerovatno neki moj vršnjak sada zaista radi i muči svoje mlado tijelo.
„Tvoja je majka iz Vareša i znaš da se tu prave najbolje motike. Naravno i tamo je davno ugašena željezara. Ostala su samo dva majdana, ali kovači kuju željezo još uvijek. Na jedinstven način. U majdanima sa čekićima na vodeni pogon. Griju željezo u uglju. Kovačeva vještina, ugalj i željezo bosansko dok čekić ječi, a glasnice mu voda, kuju zajedno najbolje alatke, potkovice i stare peke. Kovači smo mi. Živimo na savršenom mjestu sa tim ugljem i tom vodom zvonkom. Samo kovači vareški znaju ukrotit vodu, a zašto mi ne bismo. I vještinu imamo, ali volju koja bi poput te vode sve pokrenula polako gubimo.“
Taj imaginarni dijalog mi je zaista dao nadu. Želja da upoznam svog djeda je iskrena. Još iskrenije želim da ovaj kraj oživi ponovo. Da živi punom parom kao majdani, kao te stare kovačnice. Izgleda da ni bezvremenske šale i duh divnih ljudi iz Bosne polako nestaje, a to je moja i naša tetiva. Ako se budu pravile nove željezare, majdani i tvornice, a ne gasile možda i prežive ovdje ovi ljudi koje svi volimo.
