Želim bolju BiH

13 apr
Dalibor Kraišniković

Sekunde, minuti, sati. Dani i godine. Prolaze.Budimo se sa ubjeđenjem zvanim biće bolje.Ja sam odustao od tih riječi. Uvijek sam na svijet gledao realno i priznajem, pesimistično. Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj nam je kao društvu bolje, ali ne ide mi. Zar je to uopšte moguće? Prošlost nas brine, a sadašnjost je uvijek nepredvidljiva, za tili čas pretvori se u prošlost. Međutim, mene najviše kopka budućnost. Realni pokazatelji kažu da je neizvjesna. Očekivanja nisu sjajna.Kažu da će nam biti gore. Neću reći pa zar može gore?! Može, i te kako.  Niko ne zna šta nas očekuje, šta nosi dan, a šta noć.

Zapitam se, da li je moguće boriti se, dati sve od sebe i uspjeti? Na pošten način mislim, naravno. Da li će se isplatiti trud koji svakodnevno pokazujem pružajući sve od sebe kroz obrazovanje? Vrijedi li obrazovati se ovdje? U svakom slučaju, da. Bar zbog sebe, ako ništa drugo. Podržavam odliv mozgova. Svako traži svoju sreću tamo gdje se njegov uspjeh cijeni. U većini slučajeva slijedi vapaj za domovinom. No, gotovo je, biraj, sagledaj dobre i loše strane, odluči i prilagodi se. Nemojte se nervirati ako čujete da je neko nepismen dogurao visoko. Sjetite se da većina ljudi u našoj državi te osobe zove snalažljivim i sposobnim. Često se osjećamo bezvrijednim. Živimo u državi koja je u vlasništvu pojedinaca, a zapravo je i naša. Po pravilu je jedinstvena, ali u svakom smislu je podjeljena, što politički, nacionalno ili teritorijalno.

Rat je okončan, ali čemu onda stalna huškanja? Pa, nećemo valjda opet?! Ja kao pripadnik post-ratne generacije, kažem, ne ratu i podjelama, a da, miru i suživotu. Ni sami ne znamo da li smo kulturno bogati ili siromašni. Znamo da smo finansijski, možda nam to teže i pada. Možda kad bismo bili ekonomski jači, ne bi bilo ovakvih podjela. Ali, u državi u kakvoj živimo ovako maštarenje nije preporučljivo. Nažalost, ubjeđen sam da je ovdje najbitniji vaš identitet. Vaše ime, grad iz kog dolazite, nacija ili vjera. Nije da je nebitno, ali za mene nije vrijedno krvi i suza. Čist dokaz da čovječanstvo samo sebi nepotrebno prkosi.

Zar nije dosadno upirati prst u državne institucije? Pogledajmo oko sebe. Mijenjanje sebe prije svega, pozitivno utiče na naš život i druge. Hajdemo, činimo dobra djela. Pokrenimo se, motivišimo sebe, možda se smanji doza pesimizma. Nije sve tako crno. Upoznajemo drugačijeg, razgovarajmo s njim. Pomozimo prijatelju u nevolji! Poštujmo starije! Nahranimo psa lutalicu! Korak po korak, mijenjajmo se. Za naše dobro, za dobro budućih generacija. Na mladima svijet ostaje, a mi smo u najboljim godinama da uradimo nešto. Zašto uvijek očekivati podršku države kada je velika vjerovatnoća da je nećemo ni dobiti?! Država – to smo mi. Život je lijep zapravo, a razne negativnosti su sastavni dio svačijeg života.
Međutim, šanse za ponor ponovo su velike. Razmislim dobro i shvatim da sam u manjini. U stvari, zašto bih se prilagodio većini? Zar je loše širiti toleranciju, humanost i poštovanje? Odlučio sam, ostajem pesimista. Nažalost. Strpljenje . Za sada, samo to. I ponovo želim reći ono čuveno biće bolje. Dobro razmislim, a da li će, da li je moguće?!


Ja ne želim BiH u kojoj su nepoštenje i nepravda svakodnevnica i koraci ka uspjehu! Ne želim BiH u kojoj vlada korupcija, nepotizam i socijalna nepravda. Ne želim BiH u kojoj će me pojedinci etiketirati. Ne želim BiH u kojoj će moj život zavisiti od sms poruke ili poziva. Ne želim BiH u kojoj vladaju diskriminacija i šovinizam. Ne želim BiH koja me tjera iz same sebe. Jednostavno, želim promjenu, želim bolju BiH!

(Visited 455 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments