Zbog tebe, moje milo

2 nov
Arnela Kamenjaš

Zbog tebe, moje milo

Ja tako pišem, pišem i pišem, a ti isto tako ne čitaš. I zašto bi? Kao da bi meni bilo ugodno da me znaš i da sebe upoznaš mojim očima. Taj čovjek će za tebe uvijek biti stranac.

Tako morim sebe sa fantazijama o poznatom strancu zbog kog su mi sve stranice moga dnevnika ispunjene. Plavi me plima emocija koja svaki put ostavi trag osmijeha čak i nakon mora prolivenih suza – onih uzaludnih.

“Čemu one, čedo moje milo?” Svaki put bi jecajima odgovorila na to pitanje mog djeda. Nije bilo odgovora iako se on znao i bio ispisan na hiljade stranica tvojim imenom.

Godinama poslije bi me i on skoro svake noći pitao što zurim kroz prozor, naslonjena na zid i šta švrljam po već raspadnutom rokovniku.

Šutnjom bi mu naslutila svoje ludilo i bacila se na krevet. Svaki put bi me pratio misleći da ga želim. Prekrio bi moje nago tijelo svojim i tako bi se sudarala dvije planete koje nemaju ništa zajedničko do ovog užitka. U meni je kuhljalo, strujala je sva ta energija, ili pak frustracija koja me je tjerala da divljam, da rušim vaze u čošku, slike na zidu. To smo i činili. Gužvali smo plahte pod sobom, bili poput pradivljaka samo da istjeramo moj nemir. Duboko bih disala, nimalo od zadovoljstva kako je on mislio. Plakala bih, ali ne jer boli.

Od silne želje da srušim slike prošlosti, rasturila bih sobu, čitav stan. Od silne želje da tebe izbacim iz misli, patila sam ga. Robovao mi je iako nije bio ni svjestan činjenice da postojiš ti – davno nestali čovjek kojem robujem ja. Eto oboje smo bili tvoji robovi od kojih si samo pravio seks – igračke. I jebi život ako ćeš ikad nestati.

Ni stanari ispod te neće istjerati lupajući o plafon. Samo te dovlače meni koja te je ostala željna. Ostala sam željna svakog tvog dodira, milovanja. Svakog sudara tijela i gužvanja plahti poslije čega bi se gađali jastucima dok ih ne bi rasporili, pa bi opet derali grlo jaucima i teškim uzdisajima, pa svađanjem i onda završavali jedno u drugome. Ispunjavali smo se do beskonačnosti.

I nismo bili pradivljaci. Bili smo samo svoji. To ja pokušavam da budem s njim. Pokušavam da budemo ti i ja. Pravim od njega lutku, ali nikako da je dotjeram do savršenstva.

I svaki put kad trgam onu istu kecelju misli da sam ljuta. A nisam. Još uvijek je bacam preko stola i ona pada na isto mjesto, odveć mokra od brisanja ruku.

Ne zna da se prisjećam kako si je ti trgao i bacao baš na to mjesto, a ja bi istog časa bila ustreptala i osjećala drhtaje u butinama i samo čekala kad ćeš ponovo doći da me osvojiš a ti mi me zagrlio i postavio na kauč pričajući mi o politici Amerike, o ratovima u Africi, o zimama u Sibiru, o plažama na jugu Francuske. Pričao bi mi dok ne bi zaspala, umorna i onda uživao udišući miris moje kose i osluškujući otkucaje mog srca. Poljubio bi me u čelo i ustao napraviti već davno započet ručak. Ja to sad sve tražim u njemu, u tišini. I zanavijek će ostati neostvareno jer on nije ti, a ni ja odavno već nisam ja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 46 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments