Sjedio sam jednog dana na autobuskoj stanici i do mene je sjedio neki starac. Dok smo čekali autobus ispričao mi je mnogo toga. Jedna od priča bila je i ova. Nije on puno rekao ali puno je se moglo vidjeti iz poraženog izraza njegovog lica. Zato sam odlučio da njegovo malo pretvorim u nešto malo više, pa je tako nastala ova priča.
Neke stvari sam uzeo iz te njegove priče. Njene zelene oči, snijeg koji je voljela, pokvarenu stolicu i još par sitnica. Ono što je on želio bila je ona. Ono što on nikada više neće imati jeste ona. Ali evo je sada tu, kao sjećanje na tu staricu koju nismo ni znali. Ali svi imaju tu neku svoju osobu, svoju staricu za koju bi dali sve da je još jednom vide.
Za vas.
Pahulje su pale i ove godine. Bijeli prekrivač je pao na zemlju. Zima je došla. Ona nije. Ona neće. Nikada više.
Možda samo u mislima, snovima ili nekad kada otvoriom onu kutiju sa uspomenama. Onu kutiju sa našim starim fotografijama.
Samo tada možda i osjetim dio nje. Osjetim ono što mi je davno oduzeto. Ne zato što nisam bio dobar. Možda zato što nekad jednostavno mora. Nema to veze da li si dobar ili loš. Ponekad i najljepša ruža izgubi onu svoju boju i tu ne možeš ništa.
I vi ste nekad izgubili. Siguran sam da jeste. Siguran sam i u to da znate kako se osjećam. Kada vam neko uzme nekog za koga bi sve uradili. Kada vam neko uzme osobu za koju bi kroz vatru gazili. A sada, ta ista vatra tinja u vama. I znate šta? Ne boli uopšte. Da je bar ta vatra ono što boli, da je bar ona ono što razdire sve u meni.
Sjećam se njenog mirisa i izraza lica kada bi se ujutro probudila. Sjećam se kako je trapavo sjedila na onoj pokvarenoj stolici u kuhinji i stalno bi mi govorila da je popravim. A ja onako blesavo govorio da će biti vremena.
Sada? Nema više ni stolice. Davno je zamijenjena nekim dizajnerskim sranjem koje kao treba da bude lijepo. Nema više ni vremena. I to sam izgubio. Znate, jednostavno vam više ništa nije bitno. Koračate kroz život onako jednolično i bez cilja.
A mnogo je voljela snijeg. Bio joj je nešto posebno. Voljela je svaku pahulju jer svaka bi joj izmamila osmijeh na lice. Voljela je osjećaj slobode koji bi došao sa snijegom.
I ja ga volim. Sada sam shvatio da joj to nikada nisam rekao ali i ja ga volim. Zato što sam volio njen osmijeh i zbog toga što sam jednog snježnog dana prvi put ugledao te zelene oči.
Možda nekim ljudima nije suđeno ono „zauvijek”. Možda je njihovo zauvijek bilo baš tada. Jednog snježnog dana kada su pahulje padale, kada je narod pravio buku oko njih, kada su im se pogledi stopili.
Možda…
S ljubavlju i mržnjom…
