Zarobljenici sudbine

15 avg
Emina Durić

Mi sitna stvorenja,koja putujemo putanjama svijeta živimo neprimjetno,živimo sasvim mirno.Čak i kada se oko nas svijet raspada,kada smo loše ili ipak dobro,mi ipak živimo svoj život.I znamo da sve što se nama dešava da je to na račun sudbine.Volimo ljude,sreću i ljubav.Živimo za to da budemo sretni,da postignemo rezultate na koje će naši voljeni biti ponosni.Živimo i još kao mali sanjarimo o budućnosti,mislimo da je život lak i da će se naš život završiti sretno,baš kao i svaka bajka.Kao djeca željno iščekujemo naše punoljetstvo,ne sluteći koliko nas težak teret čeka,sa kojim se moramo boriti.Željno iščekujemo da svoj život preuzmemo u svoje ruke bez iščekivanja,bez dozvola,odnosno bez nekog ko će upravljati našim životom dok smo mi sasvim mali i nezreli za neke stvari i donošenje nekih odluka bez nekog starijeg.I napokon kad dođemo do tog cilja želimo vratiti djetinstvo koje je nestalo i koje ne možemo vratiti makar se trudili svim silama.Postanemo neko i nešto,ostvarimo ciljeve i želimo novac jer je život bez novca ništa.Tražimo srodnu dušu i želimo da budemo sretni pored nje,da imamo što više podjeljenih trenutaka sa tom osobom.Ako ta osoba jednog dana od nas ode,napusti nas i zaboravi sve u vezi nas,budemo tužni,patimo i nastavljamo živjeti sa pola snage manje.Živimo da nešto postignemo,učimo,školujemo se da možemo doći do posla,a posao je potreban da dođemo do novca a novac je glavna osnova sretnog života.To je život trudimo se da imamo sve najbolje,takmičimo se sa drugim ljudima i želimo imati sve stvari kao i drugi,ako ne to onda bar nešto slično.To je nažalost naš život,dolazimo do cilja koji niko sa sobom neće ponijeti,ostat će naše bogastvo ali kome?
Ostat će ljudima koji nam se neće čak ni zahvaliti. Pa umjesto ogromnih zidina,skupih automobila,dragocijenih stvari i gomila novca bilo bi bolje ostaviti sebe kao uzor budućim generacijama i da nam ljudi budu zahvalni na dobronamjernim stvarima,da budu ponosni na nas i da nakon naše smrti imamo nekog ko će se moliti za nas jer smo to zaslužili.Ali ne,mi ne želimo to mi želimo da budemo poznati po tome što smo bogati.Naravno samo je to bitno a nismo ni svjesni da smo mi samo obični smrtnici,zarobljenici sudbine koji svakog časa trebamo biti spremni na posljedni izdisaj i pozdrav ovom prolaznom svijetu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 64 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa