Nekada davno neke stvari su ljudima bile normalne i prirodne. Bilo je normalno otići komšiji na Božić, na Bajram, zagrliti ga i pomoći ako kada zatreba.
Bilo je, a sve mi se čini da više nije. Godine se nižu, jedna lijepa država ostala je rastrgana na dijelove i svaki taj dio ogradili su zidovima visokim kao sama nebesa, a mi smo ostali svako u svom djeliću, svako u svom kavezu.
Dese nam se lijepi dani na ovom našem brdovitom Balkanu, mada se loši dalje čuju. I ono lijepo što bude zaguše ga loše ljudske glave koje žele da je sve po njihovom. Hoće da se i dan danas dijelimo na naše i njihove, da se dijelimo po religiji, po naciji, pa do kada više. Zar čovjek nikada ne odraste, zar ne uči iz tuđih grešaka, zar se dijete ne rađa nevino, zar je grijeh voljeti i praštati? Gdje vam se izgubila čovječnost? Kada će ljudi konačno shavatiti da se ne mrzimo mi mali i nebitni, mi koji se ne čujemo daleko, mi koji svoje živote živimo normalno i savjesno, mi koji imamo svijest i savjest, mi čiste duše i srca ne damo mržnji unutra. Ne damo i ne želimo da nas truju, da nas lažu da nam krv nije svima ista, da nas isto Sunce grije, da nam je Bog svima isti.
I tako godine se nižu, neke generacije odlaze, neke dolaze. I dođe tako jedna generacija, rođena u doba kada je sve loše isplivalo na obalu mutne rijeke. Odgojeni između visokih zidina, svako na drugi način, razumijemo se, a opet kažu da različite jezike govorimo.
Reče jednom jedan veliki čovjek da dođu vremena kada pametan zašuti, a budala progovori. Sada dođe vrijeme kada su djeca odlučila da uzmu stvar u svoje ruke, da progovori pamet, obrazovanje, da progovori srce, čista duša, da progovore generacije kojima je dosta svega. Dosta odgajanja u dugu i duhu loših godina, da se ne zaborave, da se ne ponove, nikome nikada, da, nikome i nikada više, ali ne gušite nas više time. Savršeno smo svjesni svega i želimo zajedno graditi budućnost.
Mladi Balkanci iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, spremni su porušiti sve barijere, spremi su se boriti za čovječnost. Možda jeste teško biti fin, ali to nam je prirodno. Nikada nismo učeni mržnji i to želimo pokazati našem Balkanu, cijeloj široj regiji, cijelom svijetu.
Ostalo je na Balkanu još dosta neispričanih priča, još ljubavi i prijateljstva. Ne zatvarajte nam puteve koji nas vežu, ne lomite nam krila kada smo tek krenuli u let, da preletimo te nebeski visoke zidine, pustite nas. Ako ste vi pogriješili, mi nećemo!
Mi smo grupa mladih ljudi koji žele snimiti dokumentarni film, želimo vam pokazati da je moguće zagrliti komšiju, nekada su oni bliži od porodice. Želimo da vidite da nas zle i kobne godine nisu otrovale mržnjom, a i kako bi, tek smo tad na svijet došli.
Tri države, tri nacije, tri religije! Zajedno!
Uskoro!
Ljudi moji zar nije bolje ovako?
Zar nije bolje ovako?
22
mar
(Visited 362 times, 1 visits today)
