Za ona dobra, stara vremena

16 apr
Azra Drina

Mirisi proljeća me podsjećaju na neka ljepša vremena. Ona vremena kada je sve bilo drugačije. Sreća se mogla vidjeti na mom licu, oči su drugačije sijale, usne su uvijek bile spremne na smijeh, a duša je bila ispunjena mirom i ljubavlju. Duboki uzdasi i namršteno čelo nisu postojali u mom svijetu. Ljubav je bila ta koja je vladala mojim svemirom. Danima se gubila sreća, mir je zamijenila tuga, ona teška skoro nepodnošljiva. Sve o čemu sanjam jeste da se stvari vrate na svoje mjesto, da bude sve onako kako je bilo, da moje postojanje ponovo dobije smisao. Teško čovjek živi bez ljubavi, može živjeti, ali onda to nije pravi život, to je  puko preživljavanje. Ponekad je potreban samo jedan blagi dodir da se osjetiš vrijednim, da osjetiš da ipak neko misli  na tebe i da ipak nešto popravi tvoj dan. Onda, kada nema tog dodira, nema ni istinske sreće. Mene je ta sreća napustila, još davno je prestala da bude dio mog bića, pobjegla je iz mog života kao da nikad nije ni postojala. Ali, ja znam da je i te kako postojala. Znam da sam dijete te sreće. Nekad sam se radovala svakom novom danu, živjela ga kao da je posljednji, razdraganim koracima dolazila tebi, ali sve se promijenilo. Zajedno sa srećom i ja sam se promijenila. Naučila sam živjeti novi život, doduše, bila sam primorana da naučim. Lažu da vrijeme liječi sve, koliko god dana, mjeseci i godina da prođe, osjećaj je isti, i neće nestati sve dok se stvari ne vrate na svoje mjesto.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 126 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments