Za mamu

20 avg
Eldin Hajdarević

Spavaš li majko? Spavaš znam. Ponoć je davno prošla i brzo će zora, a ti si već u dubokom snu. Znam jer si i mene tako učila da ne ostajem do kasno budan jer sutra moram rano u školu ili na izlet ili moram raditi sa babom… Usvojio sam to s vremenom, rano sam u krevetu i rano se budim. Samo evo sad ne mogu da spavam.

Misli me vode negdje u prošlost, vode me tebi. Često sam tamo. Ne bez razloga.

Bilo je teško ali bilo je lijepo, pored svega smo ipak bili nekako sretni. Nikad tad nisam ni pomislio da ću otići negdje od kuće, da ću se sam boriti kroz život, sa životom, a evo već četiri godine me ne čeka ručak na stolu i majčin osmijeh kad otvorim vrata. Već četiri godine ujutro kad ustanem me ne čeka doručak i pitanje: „Kako si spavao sine?”, četiri godine bez zagrljaja…

Četiri godine se pitam zašto hrana nema onaj isti ukus kao kada je ti spremaš iako radim sve isto. A znam da joj fali onaj tajni sastojak „Ljubav.”

Često plačem. Sjetim se kad si bila bolesna i kad si mislila da nećeš dočekati da odrastem. A evo Bogu hvala jesi. Dočekala si da završim osnovnu i srednju školu i upišem se na fakultet. Dočekala si i da zaradim prvu platu. Dočekala si i da se razočaram u ljubav, ali ne tvoju nego onu momačku, da mi te neke zelene oči slome srce. I samo si mi rekla: „Mani se sine cura sad, uči školu, biće cura uvijek.”

Evo manio sam se, ali bih opet htio majko da nisam, da je ona tu, ali…

Dočekat ćeš ti majko ako Bog da i da ti se unuci požene i unuke poudaju. Jeste da im možda ona zelenooka sa izvora neće biti mama, ali hoće možda neka druga sa sličnom bojom očiju.

Kako god, život svakako teče, prolazi, prolazimo…

Protiv sudbine se ne može i ne treba. Kako si mi ti govorila: „U Božije se ne dira,sve je onako kako treba biti.”

Kako mi noćas nešto posebno fališ majko. Prokleti kilometri. Ni papir to ne može izdržati. Zapišem i poderem. Bude lakše. Ali ovaj neću. Mora nešto ostati. Ova noć treba biti zapisana. Bar dio.

Sjećaš li se kad si me učila klanjati, kad si me učila Fatihu. Kad si mi učila sure pred spavanje i pričala mi priče o vuku koji nosi djecu koja ne slušaju. Tada sam ti obećavao da ću slušati. Ali nikad nsiam. Dobro jesam ponekad. A i kakvo je to dijete koje uvijek sluša, robot? A znam da je i tebi drago što nisam. Jer da nisam uvijek bio u prašini, poderane odjeće i razbijenih koljena, ponekad razbijene glave, da nisam radio sve što sam radio, ko bih bio?

Da li bih bio ovo što sad jesam i ovdje gdje sam ?

Zato se ne kajem što sam bio dijete.

Znam da se živjelo teško, tad su bila takva vremena, ali smo opet nekako svi bili sretni, bili smo na okupu. Porodica.

Sad su eto kao ta neka bolja vremena, a nas nema. Svako negdje živi svoj život. I ono vrijeme kao da se nije ni desilo, a znam da jeste, nosim ga sa sobom u sjećanju i živio sam ga kao što živim i ovo.

Znam da ću u budućnosti žaliti za ovim sada i rado ga se sjećati jer tako to valjda ide, tako treba.

Znaš šta još znam?

Znam da tebe volim onako pravo, iskreno, ljudski, kako i ti mene voliš, kako si mi pokazala da se voli.

Bez riječi, srcem i dušom.

(Visited 2.172 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments