Vulkan emocija

20 nov
Azra Sinanović

Bilo je hladno, krv se ledila od prejakog minusa a kosa se dizala od same pomisli da neko može spavati večeras na ulici. Prolazila sam hladnim putem i veoma sporim koracima u strahu da ne padnem. Snijeg je prekrio svaki znak kraj ceste pa čak i ručice bezgrešne djece. Trudila sam se da ne primijetim, sklanjala sam pogled na drugu stranu, zatvarala oči sa željom da je to samo san, da nije stvarnost ili da haluciniram.

Ali život je želio da primijetim. Ispred mene je tu noć, uplakana i nemoćna, spavala šestogodišnja djevojčica. Krevet joj je bio stara gradska klupa a prekrivač sniježne hladne pahulje. Dah mi je zastao, a suze koje su padale ledile su od hladnoće. Sebična sam zar ne? Govorim o svojim suzama dok je ona nevino ležala. Dotaknula sam joj ruku, kao da je nije osjećala, i od leda je tada bila hladnija.

Uzela sam je u zagrljaj, obrisala hladno lice, i pomilovala po kosi.

A ona?

Otvori oči i upita me: ”Hoćeš li i ti večeras biti gost u mojoj kući”

U tom trenutku sam shvatila da ništa na svijetu nije važnije od onog što već imamo. Taj roditelj s kojim se svakodnevno svađaš neko bi sve dao da ga večeras ima. Ta kuća u koju ne želiš da se vratiš poslije škole, nekom bi značila sve na svijetu.

Rekla sam joj da hoću, da ću ostati koliko god ona to želi. Grlila sam je jako sa željom da će je moja toplota uspjeti zagrijati. Da joj život neće dati još veći udarac nego što je već dobila. Htjela sam da joj budem sunce u decembru. Htjela sam da živi. Ugledala sam pekaru preko puta i odlucila kupiti nešto toplo. Rekla sam joj da ću se brzo vratiti.A ona me još jače zagrlila te izustila:

”Hvala što si bila moj gost”.

Žurila sam, trčala s mislima koje nikad neću moći zaboraviti. U mojoj glavi, u tih 10 minuta se okrenuo cijeli svijet. Sa toplim čajem i hranom vraćala sam se prema njoj. Plašila sam se života. A on me iznevjerio.

Ja sam tu noć bila njen gost, a ona je postala gost na drugom svijetu. Oči su joj bile zatvorene i koliko god sam se trudila da ih otvori. Nije željela. Suza nije bilo. Decembar je uzeo sebi. A mi?

Žalimo se jer nemamo najnovijeg mobitela, jer ne možemo ostati u gradu onoliko koliko mi želimo. Plačemo i vrijeđamo roditelje zbog toga što nam nisu kupili torbu kakvu smo mi željeli.

Smeta nam toplota, a i hladnoća. Želimo jedno veliko NEŠTO a ne vidimo da to sve već imamo. Pažnja porodice i ljubav prijatelja je sve što nam je u životu potrebno. Topla soba i razgovor koji se nastavlja. Dani nam prolaze tugujući za osobama koje nas ne vide pored očiju, dok su drugi umorni trčeći za nama, a mi ih zanemarujemo. Život je ringišpil. Kad se ispred nas pojavi strah očekujemo da život stane dok drugi strah pobijede sa osmijehom.

BORI SE ZA ŽIVOT DO POSLJEDNJEG ULTIMATUMA SNAGE, JER JE TVOJ!

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 290 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa