Vrijeme

14 apr
Lejla Osmanović

Tamne, zamućene, potpuno krvave oči besciljno gledaju negdje daleko kroz zamrljano prozorsko staklo. Lik u tom staklu se potpuno rasuo na milione malih djelića, sličica- svaka za sebe, jer raspuknuto staklo nikada ne može dati cjeloviti lik. Olovna kiša slijeva se niz te sličice, izobličava ih još više, budi moju maštu, plaši me i zbunjuje i sve u isto vrijeme. Kapi, tako snažneda razbijaju sve na što naiđu, ili to samo ja tako vidim? Jedina svijeća u podrumskoj prostoriji lagano dogorijeva. Plamen postaje sve tanji, sve blaži i u jednom trenutku, tamnih sjena više nema. U kratkim odbljescima grmljavine, sa strahom vidim sjenu čovjeka. Jedino što primjećujem na nepomičnoj silueti jeste pogled, vječno otvorene oči uperene visoko i megdje daleko k napuknutom staklu. Sa svakim udarom groma, moje tijelo se jednako grči i svaki put sve više. Okrenem glavu prema hladnom zidu. Kako kameni blok može biti utjeha…

Otvaram oči naglo, kao i svaki put u posljednje dvije godine. Potrebno mi je par trenutaka da shvatim da mama nije pored mene, već me samo dodiruje teška ruka mog dede Mehmeda,a taj lagani dodir prerastao je u najdragocjeniji trenutak nježnosti. Sunce se tek nazire, i zašto nisam iznenađena pogledom čovjeka, vječnog posmatrača daljina.. Toliko ga dugo posmatram, da on u mom svijetu ima strašan život. On je čudovište koje jede malu djecu, on najednom bukne, uništi sve oko sebe. Postao je čovjek sa zastrašujućom prošlošću, sadšnjost je još strašnija, a o budućnosti ne želim da mislim. Svaki put kad sam ga posmatrala, nehotice sam držaladedinu ruku, i zaista strah je bio manji. Prljavo lice, potpuno ispijeno dahom grubog vremena, uokvireno prosijedom bradom, koja, Bog sami zna, kad je zadnji put obrijana. Ali, ruke, jedino su one opuštene. Ležerno spuštene na koljena kao da ne pripadaju tom strašnom tijelu. Moje misli se stalno poigravaju sa mnom. Ona crta koja razdvaja stvarnost i maštu polahko se briše, a to me plaši jer mojih osam godina želi samo da pobjegne od ovakovog života, vječno zatvorenog između 4 zida, očekujući Božiju milost, jedan sunčan dan, i samo jedan dan daleko i od grmljavine i od izgunbljenih nepomičnih pogleda, i od plača i usamljenosti, i najdalje od tame i straha.
Dani sasvim jednoličnoteku; prolaze Bajrami, Nova godina, prolazi i moj deveti rođendan, lišće već odavno ne kiti niti jedno drvo koje postojio oko moje zgrade. U onim kratkim trenucima kada smijem izaći vani, radujem se čak i tome golom drvetu, kapima kiše, grudvi snijega.
U toj jednoličnosti i ne primjećujem kako se moje čudovište ne mijenja. Prestala sam da se pitam zašto i kako neko može odabrati takav život. Isključen od svega, a zabrinut za sve. Moje čudovište još nikoga nije napalo, ali ja se opet silno bojim.

Dan nakon mog rođendana bio je neobično tmuran. Silueta starca, čovjeka, čudovišta više nije bila dio inventara skromnog podrumskog smještaja. Čujem pjesmu, muziku, graju, radost; čujem kako je pao dogovor. Dedo me uzima za ruku i vuče me vani, na sunce.Toliko je ljudi vani, nisam uopće znala da ih ima toliko u mojoj zgradi. Ali,ja se neprestano osvrćem, tražim svoje čudovište, jer čudovište ili ne, čovjek čovjeku tako lahko priraste za srce. Za ove četiri godine nikada mi nije uputio niti jednu jedinu riječ, ali dva pogleda duboko u moje oči bila su dovoljna da strašna sudbina čovjeka-zvijeri bude izbrisana.

U ogromnoj radosti, okružena komšijama, prijateljima, u zagrljaju moga dede zaboravim na sve, jer vrijeme je tako čudno, najbolji lijek kažu.Ali nekome taj lijek nije dobar, jer ako su uspomene sve što čovjek ima, onda taj lijek čini da blijede. Danas, deset godina poslije, moja doza izgleda nije bila dovoljno jaka. Da li je potrebno tražiti smisao riječima koje govore o prošlosti? Jer ljudi su danas ili opijeni predrasudam, čiji korijeni su stoljećima duboki, ili su neke nove generacije, opet očarane bjelosvjetskim čudima opijeni, bježe od sadašnjosti i stvaraju neku svoju sliku života. Žele da nemaju ništa s prošlošću, ali ne znaju da čovjek koji nema historiju, nema korijene, nema domovinu, i ne pripada nikome. Vječno visi u raspeću svjetova, između granica sadašnjosti i budućnosti i traže lijeka. Ali.. sva retorika ne postaje uzaludna kada shvatiš da, i kada sve prođe, ostaju te riječi, negdje.

Život nije prošao samo da prođe, ako si se borio. Svaka riječ prividno gubi smisao kada je ponoviš dovoljan broj puta, ali opet, samo prividno, jer nakon par trenutaka sve se vraća na staro. I vječno sanjaš o vremenima koja su dovoljno spora da se život može živjeti, ali opet, samo prividno, jer sama sloboda izbora nadoknađuje sve ostalo.

Držim jučerašnje novine u ruci, čitam kilometarske rečenice s bezbroj gramatičkih grešaka, čitam o problemima drugih, o globalnom zatopljenju, o tome kako u baražu opet nismo uspjeli izboriti takmičenje. I bojim se okrenuti posljednju stranicu, jer znam da ispod slike mog čudovišta stoji potpisano samo moje ime, jer ja sam sve što je on imao. Vječni pogled samo je tražio smrt, jer je znao da se žena, tri kćerke, roditelji, kuća i sve što je imao nikada neće vratiti, i zato jer je znao da nikada neće dobiti dovoljnu dozu svojega lijeka.

(Visited 107 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments