Voz uspomena

7 dec
Amila Mujkić

Ponekad je čovjek jako skroman i vrlo malo mu za sreću treba. Ljubav. Ljubav je tako komplikovana, a tako skromna stvar. Samo oni koji je znaju cijeniti, istinski znaju uživati u životu. Bila je ona. Niska, riđokosa djevojka. Imala je zelene oči koje su uvijek blistale, čak bi ponekad davale poseban odsjaj na suncu. Imala je i taj prćasti nos. Imala je i sitne pjegice na njemu. Riđa, duga kosa stalno je bila spletena u duge pletenice. Bila je iz malog  sela. Studirala je. Svako jutro je išla vozem u 6:50, vraćala bi se sa onim u 17:00h. Bio je tu i on. Sin nekog gazde u gradu. Visok i crn momak sa biserno plavim očima, u kojim bi, ako se dobro zagledate , skoro mogli vidjeti odraz plavog  neba. Bio je student Pravnog fakulteta. Svako jutro, nas troje i još nekoliko ljudi putovalo je istim vozom. Bila sam nijemi svjedok rađanja jedne divne ljubavi.

Njih dvoje su se vremenom zbližavali sve više i na kraju se rodila velika ljubav. Zajedno bi išli na fakultet, vraćali se. Radovali uspjesima,  tugovali padovima… ali su bili uvijek jedno za drugo tu. Međutim, njegov otac, zabranio je sinu da se viđa sa zelenookom djevojkom samo zbog njenog ekonomskog statusa. Mladić se plašio oca i nije mu se smio suprotstaviti i reći ne. Poslušao ga je iako to nije želio. Volio ju je. Mnogo je od toga prošlo, oboje su završili fakultete. Jedno jutro, ušavši u voz, mladić  je tražio zelenooku djevojku, ali je nije pronašao. Nije je bilo. “Udala se” , izustila sam tiho, ali opet dovoljno glasno da me čuje. Pognuo je glavu i bez riječi zurio u jednu tačku dok nije stigao na odredište.

Od tog događaja, prošlo je dvadeset godina.  Jedne večeri, preko puta mene, sjedila je ona. Ta zelenooka djevojka, sada već žena. Pored nje je sjedila malena djevojčica sa riđom kosom i malenim prćastim nosićem. Bila je bas poput mame. Kao i uvijek, na istoj stanici, ušao je on. Za ruku je vodio malog dječaka istih biserno plavih očiju kao i njegov otac.
Sa očima u  kojima se mjesec mogao ogledati. Prošao je pored pored nje i njene kćerke. Pogledi su im se sreli i par sekundi su nijemo promatrali jedno drugo, ne izustivši niti jednu riječ. Ipak, tišina je mnogo toga rekla.

(Visited 73 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments