Voljeti ponekad znači otići zauvijek

31 dec
Sanela Pripo

Prošlo je mnogo godina od dana kada sam je zadnji put vidio. Pamtim je kao predivnu djevojčicu, plave kose i očiju čistih poput mora, sa tek navršenih 17 godina života. Čista nevina dječija duša. I sad nakon toliko godina sretoh je na željezničkoj stanici. Teško je zaboraviti te prodorne plave oči, rekao bih i plavu kosu, ali više nije plava, ne liči na sebe, ali oči, oči su ostale iste. Kristina?, ona podiže pogled, Kristina, moja Kristina! Nije rekla niti jednu jedinu riječ, ustala je i zagrlila me snažno. Slušali smo tišinu, prošlo je vrijeme, naše vrijeme. Nisam je zaboravio, znam da nije ni ona mene. Svojim prisustvom prije mnogo godina promijenio sam tok njenog života, srušio sam joj one djevojačke snove o vječnoj sreći sa voljenim čovjekom. A ja vječita skitalica, nikad nisam našao svoj istinski mir, uništim sve sto dotaknem, jednostavno drugačije ne znam i nikada nisam znao. Kaže mi da čeka muža na ovom peronu. Nisam imao hrabrosti da joj postavim pitanje, je li sretna sa njim? Bojao sam se odgovora.! U daljini se čuo voz. Kristina ustade i krenu prema nekom čovjeku crne kose, koji za ruku vodi djevojčicu. Njena plava kosa, baš poput Kristinine, dok je nije obojila u tu odvratnu crvenu, sakrivala je njeno nevino dječije lice. Samo mi reče, ZBOGOM, baš kao ja njoj te julske noći. Dok odlazi sa drugim čovjekom, u glavi vrtim film i sve su mi naše slike ispred očiju. Bože, moja Kristina živi sa drugim čovjekom. A ja, ja vječita baraba!.. Ulazim u voz i odlazim tamo gdje me čeka NIKO!

(Visited 287 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin