Voda

22 apr
Lidija Nožanić

Sunčeve se zrake sjaje na pučini,
razapinju krake po valima belim.
U plam vatre njine služi omorini
plamti površina, njiše se i peni.
U zrcalu njinom, od vode što se stvara,
prošlost svoju gldam, kako tiho pluta.
Eho moga srca talasima hara,
u vodenom carstvu bezdanima luta.
U meni k’o plima seta se penuša,
i navire nemo na vrh duše moje.
Besno ushićenje, k’o razorna suša,
strahom boji vale u purpurne boje.
I gle: površinu zlaćane pučine,
opkoliše munje iz oblaka crnih.
Padoše s vidine prve kapi kiše,
plačno suzi voda kapljicama krvi.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 52 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments