Vječito prijateljstvo

6 nov
Suzana Zorić

Rebeka Borojević, nakon višečasovne smjene u lokalnoj gradskoj bolnici, napustila je bolnicu i zaputila se prema parkingu. Bila je umorna, zapravo preumorna. Upravo je bila odradila duplu smjenu i samo je željela da dođe kući i da se odmori.
Kada je napokon stigla na parking, vidjela je da će joj skoro nemoguće biti da izveze svoj auto jer je drugi auto bio parkiran baš ispred njenog. Ispustila je isfrustrirani uzdah i ušla je u svoj automobil i nakon mučenja od nekih 10 minuta, napustila je parking i izašla je na cestu.
Znala je da je baksuz, ali toliki nije vjerovala da iko može biti. Nakon mučenja na parkingu, sada ju je zadesila nova nevolja. Gužva u saobraćaju. Protrljala je čelo i vrat i nastavila da zuri u semafor čekajući da ponovo bude zeleno svjetlo. Onda je spustila pogled na svoj mobilni telefon da pogleda koliko je sati, ali datum koji je vidjela ju je šokirao. 13 juli. Kako je mogla zaboraviti taj dan? Suze su joj same počele teći niz lice, sjećajući se tog kobnog dana pre pet godina. Nastavila je da se vozi prema jedinom mjestu gdje je sada željela da bude, gradsko groblje, gdje su sahranjeni njeni prijatelji.
Napokon je stigla i zaputila se prema grobnicama. Dok je hodala prema tamo, u sjećanja su joj došla sva događanja tog dana. Veljkovo nasmijano lice, njegova sreća što je dobio posao koji je dugo želio. Šale koje je zbijao Leo, sumorni odgovori od strane Ranka, sada su izgledali tako mutno, a glavna stvar u sjećanju su bili riječi doktora:”Mrtvi su.”
Rebeka je napokon stigla do nadgrobnih spomenika. Spustila je po cvijet na svaki od spomenika i sjela je na klupicu kraj spomenika. Pogledala je spomenike. Veljkov je bio prekriven sa plišanim medama, svijećama, cvijećem, zastavom, dok su Leov i Rankov bili potpuno prazni i pokazivali su kako nikog nije bilo briga za momcima koji su to počivali.
“Nedostajete nam svima. Znate?” Rebeka je prošaputala. Nikad nije pričala sa spomenicima, smatrala je to glupim, kao da su je oni mogli čuti, ali sad joj je bilo dosta svega. “Sada živim sa njim, znaš?” Dodala je obraćajući se Veljkovoj grobnici. Udahnula je i pogledala je u spomenik. “Vjerovatno ni ne zna koji je danas dan, vjerovatno se ne sjeća ni da smo večeras trebali izaći, ali znam da si mi ti jednom rekao da se svako bori sa gubitkom na svoj način, ali znam da i njemu nedostajete.” Rebeka je dodala i obrisala je suze. “Stvarno si bio srećan zbog svog posla u remontnom zavodu, koliko si bio tamo? Dve sedmice? Život je glupa ironija.” promrmljala je ona. Nakon pola sata digla se i zaputila se prema automobilu. Znala je da je kod kuće neće sačekati je boca vina, ni ruže posute po podu, niti večera pod svjećama, ali je makar znala da ima gdje da se vrati i nekog ko ju je na čudan način ipak volio, ali ta osjećanja nije pokazivao. Znala je Rebeka da iako su Veljko, Leo i Ranko mrtvi da će oni biti njeni prijatelji zauvijek, jer pravo prijateljstvo je vječno i ništa ga ne može prekinuti, pa čak ni smrt.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 44 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on Google+
Google+

Comments

Autor Hocu.ba praksa