Venezuela! Zemlja impresivnih prirodnih ljepota razbacanih diljem 43 nacionalna parka i šire, zemlja izuzetno, često i frustrirajuće, lijepih žena, ujedno i s najviše osvojenih titula ljepote, zemlja s najvećim zalihama sirove nafte na svijetu, zemlja vrhunskog kakaa, zemlja zlata i dijamanata, no nažalost i zemlja enormne stope inflacije od skoro 400%, zemlja teške ekonomske krize i korupcije, zemlja globalne nesigurnosti i gladi…
Život običnog venezuelanskog radnika, proletera, uglavnom se svodi na svakodnevnu borbu s općom nestašicom osnovnih prehrambenih i kozmetičkih proizvoda te na bespomoćno svjedočenje konstantnom padu kupovne vrijednosti njegovih i onako već mizernih mjesečnih primanja – minimalac iznosi 27.000 bolivara, što je u dolarskoj protuvijednosti, po tečaju na crnom tržištu, oko 12 američkih zelembaća.
Naime, u Venezueli postoji nekoliko službenih, vladinih tečaja američkog dolara, no raja se ravna i sve računa po onom ilegalnom kursu, čiju se svakodnevna promjena revno prati na stranici dolartoday.com.
Koliko je lokalna valuta svakim danom sve jednakija toalet papiru, dovoljno je spomenuti da smo pri ulasku u zemlju za jednog Georgea Washingtona dobili 1400 bolivara, a svega mjesec dana kasnije, za istog tog čiču Juru dobivamo čak 2000 venezuelanskih novaca (op.a. u trenutku pisanja ovog članka, vrijednost dolara je porasla na nevjerojatnih 4200 Bs)
Napomenimo još da je najveća lokalna novčanica u opticaju ona od stotinu bolivara (op.a. protuvrijednost od 35 lipa), pa tako kad zamijenite, recimo 50 dolara, vas novčanik je deblji za 1000 novih papirića. Vrlo praktično, zar ne?
Vratimo se još malo na temu mjesečnih primanja. Naime, uz crkavicu koju primate u kešu, venezuelanska vlada vas dodatno časti određenim iznosom na specijalnoj kartici koju možete koristiti isključivo za kupnju lijekova i prehrambenih proizvoda, pa tako na onaj minimalac od 12 $, dobivate još nevjerojatan iznos od dodatnih 30 američkih dolara. No, bez brige, ni vaš susjed liječnik ne može se pohvaliti s nekom platnom listom – 500-njak kuna mjesečno, što u papiru, što na kartici, njegov je maksimum, pa nek’ pjeva onda borbene.
Inače, mogućnost korištenja te specijalne kartice, odvija se isključivo na određeni dan u tjednu, koji je određen ovisno o broju vaše osobne iskaznice.
Na taj vaš dan, uz (ne)opravdani izostanak s posla, već od ranoga jutra ili čak od prethodne noći, čekaju vas nepregledne kolone izmorenih, frustriranih i pomalo apatičnih venezuelanskih lica, koja strpljivo čekaju na svoj red pred trgovinama i supermarketima, nadajući se pronaći, pokoji paket riže, brašna, tjestenine ili šećera.
Državnom kontrolom cijena, osnovni prehrambeni proizvodi drže se na relativno niskim i prihvatljivim razinama, no džaba ti sve to kad hrane jednostavno nema dovoljno za sve.
Uvode se, stoga, tjedna ograničenja količine namirnica koje smijete kupiti, no unatoč tomu, nakon cjelodnevnog stajanja u redu, vrlo vjerojatno vas čekaju prazne police. Više sreće drugi put!
Tu je i sveprisutna venezuelanska vojska, koja uz kontrolu osobnih iskaznica, pazi da vaš bijes i očaj ne prijeđe granicu dobrog ukusa. No, bez brige – crno tržiste prehrambenih proizvoda, kao plan B, uvijek je opcija. Istina bog, kilogram riže ili kilogram sećera vas u tom slučaju prazni za 2 američka dolara. U odnosu na vašu mega plaju – prava sitnica.
Ne daj bože da ste, recimo, umirovljenik, bivši prosvjetni radnik, kao gospođa majka od naše couchsurfing domaćice u Meridi. Tada vas specijalna kartica zaobilazi u širokom luku, jer valjda, više nemate potrebu za hranom i nutrijentima, ali zato je tu penzija od omnipotentnih 150 hrkova mjesečno. Neka živi, živi rad!
Na kraju još ispada da je jeftinije udarit po piću i alkoholnim kalorijama, nego puniti želudce tamo nekom hranom.
Za zapadnjačke cijenovne pojmove, jetra se moze držati pod punim opterećenjem za pravu siću.
Boca ruma u klubu npr. će vas olakšati za nekih 7$, koktel je manje od dolara, a pivo, nažalost u boci nešto većoj od one za kapi za oči (op.a. 222ml) je oko 3 rvacke kune.
Nakon pet dana u studentskoj Meridi, glavnoj turističkoj destinaciji venezuelanskih Andi, gospodin Taban nam se požalio kako mu nedostaju palme, pijesak i valovi, pa samo njemu za ljubav, okrećemo kompas prema sjeveru, prema plažama karipskog mora.
Dvanaest sati se drmusamo u noćnom busu do kaotičnog i pomalo opasnog grada Valencije i brže bolje hvatamo novi bus za 130 km udaljeno Chichiriviche, mali karipski gradić, ujedno i ishodišno mjesto za istraživanje bijelih plaža nacionalnog parka Morrocoy, koje su divne i krasne sve tamo do negdje četiri popodne. Tada na scenu stupaju sitne leteće krvopije, male mušice lokalnog imena puri-puri, numoljiva gamad koja vam uz krvave “poljupce” ostavlja i višednevni svrab i crvenilo. Eto ti sad! Htio si trope, dobio si trope, jeb'li te oni! A lijepo sam govorio Tabanu da nema mora do mediterana i našeg Jadrana – šta jes’, jes’!
Vikend je pred vratima i evo ti sada gospođe Jetre sa svojim željama i prohtjevima – hoće milostiva u kafane i diskače. Pa tko će vam svima ugoditi? Ništa, pakiraj ruksak i seli se u 3h udaljeni Coro, pitoreskni kolonijalni gradić naslonjen na dine obližnje mini pustinje nacionalnog parka Medanos, prije krize vrlo popularnoj turističkoj destinaciji, posebno za paket aranžmanace s obližnje Arube, jednog od tri ABC karipskih otoka u posjedu kraljevine Nizozemske. (op.a. Bonaire i Curaçao su preostala dva).
Ne može se ne zamijetiti bogata ponuda noćnog života te također veliki arapski utjecaj na kulturu grada, koji kroz povijest, a i sadašnjost postaje novi dom mnoštva imigranata iz Sirije i ostalih zemalja Bliskog istoka. Zahvaljujući tom zanimljivom genetskom miksu s lokalnim življem, djevojke su u ovom gradiću, mora se priznati, uistinu prekrasne.
Odsjedamo u hostelu čija je vlasnica jedna 45-godišnja Slovenka iz Krškog, pa za promjenu, komuniciramo malo i po naški.
Prije 15-ak godina odlučuje zamijeniti Deželu za Venezuelu, kupuje tu neku staru kuću i preuređuje ju u cool hippy guesthouse.
Priča kako joj je za vrijeme vladavine Huga Chaveza biznis odlično funkcionirao i da je raja živjela koliko toliko komotno, kao nekada kod nas u onom starom sistemu, no sada s ovim Madurom, kaže, sve se raspada i odlazi u qrac. Zbog krize i opće nesigurnosti u zemlji, koja je, budimo realni, ipak malo preuveličana, pogotovo kroz zapadne medije, turisti joj sada dolaze svake prijestupne i hostel uglavno zjapi poluprazan.
I na njenoj kući uočavamo specijalnu ogradu, pri vrhu nadograđenu sa žicama pod električnim naponom, vrlo često viđenu pojavu diljem zemlje, naravno na kućama pripadnika bogatijih slojeva društva.
Pljačke i krađe, venezuelanska su svakodnevnica i policija je tu nemoćna tj. bolje rečeno nezainteresirana. Venezuelanski čuvari reda i mira, leglo su korupcije i nerijetko partner u zločinu s malandrosima, zloglasnim bandama koje dolaze iz najsiromašnijih gradskih četvrti. Ista ta policija, na nebrojenim kontrolnim punktovima načičkanim po glavnim državnim cestama, konstanto ulazi u buseve i odrađuje provjeru dokumenata i nasumičnu kontrolu prtljage, a posebna poslastica su im stranci, kod kojih uvijek pokušavaju pronaći dolare i druge strane valute, koje im onda nerijetko otimaju i zadržavaju za sebe. Što drugo reći nego, hijos puta!
Nakon Coroa, put nas vodi u mala karipska sela Choroní i Chuao (op.a. selo u kojem se proizvodi ponajbolji venezuelanski kakao) i tu se onda na neko dulje vrijeme opraštamo s toplim tropskim morima.
Putešestviju nastavljamo prema metropoli, prema Caracasu, betonskoj džungli od preko 5 milijuna duša, gradu sa 400-500 mrtvih mjesečno te po stopi kriminala jednom od najzajebanijih gradova na ovoj našoj kugli zemaljskoj.
Iako nam se sve to još uvijek čini pomalo prenapuhano, dojam općeg straha u kojem žive Karakašani ipak sugerira da situacija u gradu nije za zajebanciju i podcjenjivanje. Gotovo da nema osobe koja nema neko iskustvo s pretrpljenom krađom ili pljačkom i valja konstantno biti na oprezu. Mobiteli se ne preporučuju vaditi iz džepova dok ste na ulicama, koje su btw. poslije 22h sablasno prazne i ne izlazi se van osim u autu ili taksiju, čiji vozači često odbijaju voziti u određene dijelove grada. Žali nam naša couchsurfing domaćica kako su prije, zadnji busevi za njen kvart, koji je smješten na istočnom rubu grada, polazili oko ponoći, no zbog učestalih ulazaka bandi u buseve s ciljem olakšavanja već i onako polupraznih džepova sirotih putnika, linije se svako malo ukidaju i zadnji polasci su sada sve raniji i raniji. Priča nam kako bi ovu ekonomsku krizu mogla još nekako i pregrmiti, da ne mora stalno biti u grču zbog opće nesigurnosti, koju vidi kao znatno veći problem.
Još jedna od zanimljivosti koje nam upadaju u oko su natpisi, odnosno naljepnice u restoranima s prekriženim pištoljima, (nešto u stilu “zabranjeno pušenje”) koje svojim gostima ne dozvoljavaju ulazak s oružjem. Diskriminacija, samo takva! 
😀
Sirotinja i kvartovi s otrcanim stambenim zgradama, čija arhitektura neodljivo podsjeća na socijalistčki stil, nama vrlo poznat, vidljivi su gotovo posvuda po gradu. U metrou, u kojem valja otvoriti četvore oči, mnoštvo je gladnih ljudi koji se tiskaju u prepunim vlakovima i javno prepričavaju svoje životne priče i tragedije, direktno proseći za hranu.
Produženi vikend u Caracasu brzo prolazi i taman kada smo pomislili da smo prosli lišo i zaobišli sve te potencijalne nedaće ove metropole, još jednom nas zapisuju u rubriku “Opljačkano, ukradeno”.
Naime, na istočnom autobosnom kolodvoru, nekih pola sata prije polaska busa za 24h udaljenu Santa Elenu de Uairén, iz maloga nam ruksaka nestaje torbica s fotićem, slušalicama, USB-ovima i još nekim gadet sitnicama. Kako, i u kojem trenutku su nas uspjeli riješit, ni dan danas nam nije jasno. Odlikaši, sine!
Umjesto predviđenih 24h sati busa, (op.a cijena autobusne karte je svega 5$), nagrađeni smo s još dodatnih šest sati te uz četverosatno kašnjenje u polasku, u Santa Elenu stižemo u 2h ujutro, promrzli do kostiju. Za venezuelanske buseve originalni klima uređaji i dalje su znanstvena fantastika te se onda improvizira s rabljenim sustavima za rashlađivanje koji se inače koriste u kamionima hladnjačama i naravno, bude hladno k'o u kurvinom srcu.
Gluho je doba noći. Grad je već u dubokom snu i zajednički udružujemo snage s iscrpljenim šoferima u potrazi za nekim za smještajem, no svi su hosteli i apartmani zatvoreni. Razmišljamo o kampiranju u nekom napuštenom dvorištu, no dobri vozači nas pozivaju sa sobom, da se zajedno s njima vratimo u bus i tamo otkljucamo ubijemo oko još tih par sati do jutra, kada ih čeka nova smjena i povratak prema 1250 km udaljenom Caracasu.
Santa Elena de Uairén, uspavan je, i za razliku od ostatka zemlje, siguran i miran gradić, na svega 15-ak minuta vožnje od obližnje brazilske granice. Nestašice ovdje nema, zahvaljući stalnom švercu robe iz susjednog Brazila, čija se granica prelazi slobodno i praktički bez kontrole dokumenata, što je vrlo praktično i za putnike namjernike. Naime u pograničnom brazilskom selu Pacarima, bankomat je brazilske banke, naravno, izvor lokalne valute reala, koju u susjednoj Venezueli, možete preprodati po višestruko većem iznosu, po istom receptu kao i za gore spomenute američke dolare. Dok se šverc valuta i robe odvija u smjeru Brazil-Venezuela, u suprotnom se pak smjeru odrađuje preprodaja super jeftinog venezuelanskog goriva, što uzrokuje svakodnevne kilometarske kolone na jedinoj benzinskoj pumpi u gradu, za čiju se uslugu vozila formiraju u red obično noć prije. Profiti su višestruki i jasno je, svi bi htjeli omastiti brk…
