Stojim pored starog drvenog prozora u zagušljivoj čekaonici Doma zdravlja. Gledam kako tiho leluja snijeg praćen vjetrom, kao bez težine, nestvaran. Šeta pored stakla, klizi u stranu, igra se. Šapuće mi da je pun nade ovaj sivi novembarski dan.
Udišem neugodne mirise čekaonice zajedno sa svim tim ljudima koje ni ne poznajem. Slušam kako pričaju a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Odlučila sam da nakratko odmorim od umornih sjenki zagušljivog zraka i sačekam vani da moje ime odjekne hladnim zidovima urušene ustanove. Svaki korak do izlaznih vrata rađao je nove zamorne misli.
Kada ću se rastati od ove ustanove? Hoću li stići na autobus? Koliko će koštati lijekovi koje će mi doktor nemilog lica propisati? Hoće li mi ostati marka za kafe? Sve same gluposti. Taman kad je mojom glavom počelo ploviti bezbroj pitanja, kao iz najdubljeg sna, probudilo me još jedno pitanje: “Seko, imaš li pola marke?“
Bio je to glas prekrasne neuredne djevojčice. Toplog ali slomljenog pogleda. Smeđe raščupane kose. Nosila je poderane snijegom natopljene cipelice koje su joj otkrivale ozeble nožice. Mislim da nema ni punih šest godina ali sam sigurna da je i taj mali broj godina donio velike muke. Pružala je svoje nevine dlanove svakome ko je naišao. Blagosivala bi najljepšim riječima one koji je obraduju sa pola marke. Njen pleteni, prašinom obojen džemperčić, nije dovoljan da je zaštiti od hladnoće. Kosa joj je natopljena snježnim mokrim pahuljama. Dok sumorno korača praznim ulicama, ostavlja mokar crn trag na nesigurnoj bjelini. Čini mi se, sama je na svijetu! Stojim kao privezana za sramni stub dok mi unutrašnji glas doziva pomoć za njene velike nemire u malim cipelama. Dozivao je uzalud. Vidim eho kako se koprca u mreži koju je isplela tišina.
Pitala sam se: Hoće li ova djevojčica ikada osjetiti prave čari dječije radosti Zašto nije kao većina ostale djece njenog uzrasta u školskoj klupi? Ima li ikoga? Ima li krov nad glavom, krišku hljeba i malo vode? Da li mi biramo sudbine ili sudbine biraju nas? Zar će ona ovako provesti svoj život? Da li se njena situacija uopšte može nazvati životom?
Raštrkane misli sabrao je ljutiti glas debelog doktora. Nervozni ljudi koji satima čekaju svoj red kažu mi da me prozivao stotinu puta. Možeš misliti!
„Dok te doktor ovdje proziva ti stojiš vani kao ubleha. Da, baš kao ubleha, tako si stajala.“, reče mi gospodin u crnom kaputu, jedan od onih koji nije imao ništa sitnih para da da prekrasnoj djevojčici. Bezobraznik je sa grimasom koja je ličila na osmijeh predložio da ide zaraditi, kaže, najlakše je prositi. Kakva drskost! Ne zna on, baš kao ni ja, kakav je muka natjerala ovo bezgriješno ljudsko biće da traži od čovjeka do čovjeka pola marke. Ni ne pomisli na one kojima je nebo jedini krov nad glavom dok je bezbrižan u toploj postelji. Što bi naš narod rekao, „Šta zna sit kako je gladnom?“ Ne zna da nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro. Ni ne sluti koliko je sretan a opet nezahvalan, možda mu je i svejedno a nema ništa gore kao kad je ljudima svejedno. Zapamti, tvoje je samo ono što daš!
Posmatravši djevojčicu čupave smeđe kose kako vodi bitku sa silom tame surovog života, u dnu moje duše, umrla je svaka želja o nepotrebnim luksuznim stvarima. Zaista nepotrebnim. Materijalne stvari ne čine bogatstvo!
Budi zadovoljan onim što imaš i bogat si! Bogat si sve dok si okružen ljudima koje voliš! Osmijeh je bogatstvo! Lijepa riječ je bogatstvo! Zdravlje je bogatstvo! Ljudi koji materijalne stvari smatraju bogatstvom zapravo su jedna velika sirotinja. Džepovi im puni, duše prazne. Šta ćeš gore? Na žalost, postoji mnogo djevojčica čije je nebo tmurno i dani sivi. Postoji mnogo djevojčica sa džemperčićima obojenim prašinom. Tužno ali istinito, navikli smo na te djevočice što velike nemire čuvaju u svojim malim cipelama. Surove glave misle da je to dobro ali nijedno zlo ne može postati dobro samo zato što ga većina prihvati!
„Nisi ni svjesna koliko si bogata!“, reče mi djevojčica mokrih cipelica bez ijedne progovorene riječi. Da, bogata! Bez ijedne pare u džepu. Nije mi ostalo čak ni za kafe.
