Bilo je to doba kada ljeto preuzima vladavinu i koje me uvijek podsjeti na dan kad sam dobila dijagnozu kao strašni pečat . I svaki dan je nepredvidiv.Svaka sekunda je novi list u knjizi života. Nova priča. Nova bajka. Zato život i jeste poseban.Zato život i jeste čaroban. Zažmirila sam,opustila se,udahnula i vjerovala. I sve je bilo baš onako kako je najbolje za mene. I posvjedočila bih kako je svaki život dar, dostojan da ga se brani .Nije nam obećana određena kvaliteta života ili broj dana koje ćemo provesti. Dato nam je obećanje o tome kako su naši životi Božiji dar, te kako njihova dužina ili dan smrti nije na nama da odredimo. To su istine koje sam prigrlila od onog trenutka kad sam se osjetila prozvanom biti aktivnom članicom pokreta za život . Onda jednog dana bila sam pozvana posvjedočiti životom . U hladnoj sterilnoj sobi nakon velikog preokreta koji je obilježio cijeli moj život. Dan kad sam upoznala “čudo ” koje raste u meni, i što je više raslo ja sam više umirala. Sterilne soba postade moj dom, ista ona u kojoj se uzdrmao moj mali svijet. Od tog dana počela je moja priča, Velika tačka mog života . Naučila sam da nemamo pojma koliko smo snažni i da možemo izdržati neuporedivo više nego što uopće možemo zamisliti. Naučila sam i to da se moramo okužiti pozitivnim ljudima, za koje znamo da će nam pružiti podršku.
I naučila sam da će te ljudi napustiti u teškim trenucima . Pa sam počela gubiti “prijatelje “, a pojma nisu o tome imali. Trudila sam se sama bodriti, razmišljati pozitivno i biti aktivna .
Naučila sam da ipak ima ljudi, nepoznatih, kojima je stalo do drugog bića, i to saznanje me oduševilo . Puno stvari radila sam prvi put . Prvi put sam volontirala.Prvi put sam osjetila tu pozitivu ljudi koji ponekad potrebe drugih ljudi stavljaju ispred svojih potreba i nakon svojih svakodnevnih poslova odvajaju vrijeme za druge .Ne traže ništa . Samo daju . Da , ako ste se ikad zapitali takvi ljudi postoje . Kada osobe kažu da im je rak donio puno lijepih stvari, ja ih razumijem. Meni je donio Lejlu i Aminu. One su za mene upravo to : pozitivne i proaktivne. One su te koje vrlo često stavljaju svoje potrebe negdje sa strane, i daju za dobrobit drugih . I u tome neizmjerno uživaju. Svjedočila sam tome mnogo puta . Nakon dijagnoze nađete vremena za puno stvari, koje ste stalno odgađali. Ponekad su to velike, a ponekad male stvari kao što je čitanje obične knjige. Jednostavno sve postane bitno, tražiš ljepotu u svemu, smisao i više cijeniš minute života. Ja sam umirala svaki dan, da ih bila ono što jesam danas.
I doživjela sam bezuvjetnu ljubav prema životu i pisanoj riječi, koju jednostavno ne mogu opisati riječima. Nije slično niti jednom osjećaju . Osim što mi je donio Aminu i Lejlu. Donio mi je mnogo divnih osobina. Naučio me je da budem hrabra i da vjerujem u čuda, a on je bio moje ” čudo ” , i naučio me je da je sreća u malim stvarima i da se ona dijeli sa drugima .Da su osmijeh i ljubav oružje sa kojima mogu osvojiti bitku . Sve to naučila sam zahvaljujući njemu . Ali ono što me najviše pogodilo jest činjenica koliko smo uvjetovani strahom . Svi se mi bojimo nečega, ali sam shvatila koliko su naši životi prožetu tim negativnim osjećajem, i to već od ranog djetinjstva. Tako da se moje tijelo nakon godina strahova jednostavno predalo. Uvidjela sam i to da se strah pojavljuje u gotovo svakom segmentu našeg života. I da se svaka naša odluka bazira na nekom strahu, i to uglavnom strahu od negativnih posljedica. Strah je pisati toliko normalan da ga gotovo i ne primjećujemo. Svi imamo strahove, i u tome smo slični. Obrazac na kojem živimo bazira se na strahu. Od prvih dana školovanja uče nas da možemo pasti na testu i mi učimo zbog straha od neuspjeha, i ono što nas pokreće upravo je strah, a ne strast prema životu, ljepoti života, učenja i svega što nas okružuje . Nekako smo svi u konstantnom strahu: od neuspjeha, od srama, od samoće, gubitka posla, bolesti . Strahova je bezbroj. Strah nas je da nećemo, ako nismo dovoljno dobri, biti voljeni. I gubimo sebe . Sve vijesti koje vidimo i čujem o oko nas baziraju se na strahu . Puno smo bolji i moćniji od onog u šta nas uvjeravaju . Samo mi sami sebe trebamo u to uvjeriti. Iskustvo kroz koje sam prošla pokušat ću približiti primjerom slijepe osobe . Pokušajte zamisliti da ste slijepi i da se koristite samo jednim putem jer druge alternativne puteve zbog sljedeće ne vidite . I kada pogledate, vidite bezbroj drugih mogućnosti i sve alternativne puteve koji su bili tu sve vrijeme . Upravo tako sam se osjećala nakon iskustva blizu smrti. Progledala sam. A kada sam nakon tog iskustva sagledala svoj život, shvatila sam, kako je svaka odluka donesena iz straha dovela do bolesti.
Društvo nas uči da brojilo neuspjehe, a ne da se veselimo uspjesima. Svi se pitamo kako to promijeniti. Kada smo fokusirani na samo jednu stvar, bio je postanemo opsjednuti, a naša svijest je vrlo često fokusirana na loše stvari i strahove. Na nama je na šta ćemo usmjeravati naš fokus. A toliko je toga pozitivnog oko nas! Treba dane početi ispunjavati brojanjem uspjeha, pozitivnih stvari, osmijeha koje smo dali i primili. Svijet je uvijek isti, samo ovisi kako mi na njega gledamo i kako u njemu sudjelujemo. Ja želim ići kroz svijet s osmijehom na licu. Želim raditi stvari koje sam sebi obećala da ću uraditi. I jedva čekam saznati šta me na tom putu čeka.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
