U današnjem društvenom uređenju rijetko kada razmišljamo o promjeni svijeta. U koliko bi pomislili kako bi bilo lijepo da su neke stvari drugačije posložene često nailazimo na isprazne i žargonsko-generičke odgovore tipa: „mani se čoravog posla“ i „nemoj mi tih priča iz šupljeg u prazno“. Današnja društvena svijest – generalno – je takva da u koliko želimo da razmišljamo i promišljamo bolju budućnost susrećemo se sa društvenim otporom ka takvom činu. Jedan od razloga jeste da kapitalizam ne dozvoljava da pomišljamo o novoj alternativi. Zbog dogme da društveno-ekonomska prilika je takva mi indoktriniramo jedni druge da ne možemo ništa uraditi. Danas, više nego ikada prije je potrebno razmišljati o tome kako da promijenimo svijet i unaprijedimo sami sebe. Razlog tome je upravo ta pasivnost, mirenje sa sudbinom i prešutnog pristanka svakog potencijalnog autentičnog pojedinca da bude omasovljeni mediokritet. Početak svake promjene na bolje počinje kod misaonog subjekta koji prihvata misliti utopiju.
Utopija je vizija u budućnost jednog boljeg, drugačije uređenog društva i boljih društvenih odnosa. Izraz „utopija“ dugujemo Sir Thomas Morea koji je napisao knjigu koja nosi isti naziv. Kasnije pojam utopija postaje sinonim za mišljenje o idealnim društvenim uređenjima, odnosno zamisao kako bi u budućnosti riješili trenutne probleme. Utopija u osnovi znači mjesto kojeg nema, mjesto koje ne postoji. Za razliku od osnovnog značenja koje je zaokruženo, kada kažem da treba misliti utopiju, mislim na utopiju koja ne gubi osjećaj za stvarnost, ona je potencijalno ostvariva, ona ima mogućnost ozbiljenja i nije u praksi nemoguća, ona je spremna da poruši svaki hijerarhijski poredak. Upravo ta utopija nam je potrebna, to je ono utopijsko razmišljanje koje je revolucionarno i koje je na koncu može da donese promjene u društvu i promjene za pojedinca. Mi smo trenutno u krizi nove alternative za trenutni sistem u kojem smo, zbog toga svako promišljanje utopije, kao revolucionarne mogućnosti i promjene koja se može ostvariti je neophodna za sam smisao života u sadašnjosti. Utopijsko mišljenje je uvijek promišljanje budućnosti, ali se ogleda u djelovanju odmah i sada. Kada mislimo utopiju mi se ne mirimo sa prilikama, nego mišljenjem – kao instrumentom otpora rušimo stereotipove svijeta. Odličan prikaz da misliti utopiju može biti opasno imamo u distopijskom romanu 1984 od George Orwella u kojem piše o zlomisli ili misaonom deliktu, gdje sistem pored kontrole istorije, riječi i djela imamo kontrolu i misli, a kontrola misli na koncu znači gušenje bilo svake pobune u budućnosti, čak što više gašenje bilo kakvog potencijaliteta za pobunu. U tom distopijskom romanu je osnovana policija misli koja suzbija „zločinačke“ misli. Možemo iščitati i kapitalizam kao policiju misli koja osuđuje bilo kakve nove alternative ili ih prilagodi sebi, a jedini način kako napredovati u aparatu sistema je moguć kroz prihvatanje bivanja osrednjim, kako bi Karl Jaspers rekao u Duhovnoj situaciji vremena.
Pri upisu studenata na fakultetu možemo opaziti da studenti koji se odluče upisati društvene i humanističke nauke nailaze na kritike roditelja i staratelja kako to nije profitabilan studij i kako tržište rada teško i rijetko prepoznaje njihove kvalifikacije, što je naravno istina kada pogledamo podatke FZZZ (Federalni zavod za zapošljavanje) koji su dostupni na njihovoj zvaničnoj stranici, ali u koliko studenti stvarno to žele i odlučili su da nakon 3 ili 5 godina studija neće zažaliti što su upisali taj studij, onda njihovo pravo na izbor je legitimno i nakon tih studija moraju biti svjesni da im niko neće ponuditi posao tek tako jednostavno. Jako slično je i nakon ostalih studija, ali studenti „egzotičnih“ studija moraju znati da potražnja za njima i za takva radna mjesta je sekundarna ili tercijalna. Oni koji su odabrali taj put, moraju jače nego iko drugi misliti utopiju, Arthur Rimbaud je jednom prilikom rekao da ljubav trebamo ponovo izmisliti. Možemo tu rečenicu preformulisati da će studenti nakon tih studija trebati posao ponovo izmisliti, ali neophodno je da misle utopiju i da je iznova ozbiljuju. To je izbor težeg puta, ići u kontru tržištu i mogućnostima zapošljavanja, teško da ima većeg utopijskog mišljenja od takvog otpora prema društveno-ekonomskim dogmama, ako se odmah počne djelovati u sadašnjosti. Istina je da za takvo nešto studij društvenih i humanističkih nauka nije nužna potreba i da mnogo studenata drugih nauka mogu isto da rade, čak šta više i neophodno je da rade isto, jer dovesti vještinu do perfekcije isto zahtjeva misliti savršenstvo, ali su im pitanja puke egzistencije, uslovno rečeno, jednostavnija i manje moraju čupati kosu i hvatati se za glavu zbog tih pitanja.
Ako smo iskreni u tome što radimo, mi ćemo naći način kako da ostvarimo svoje želje, ako se studij upisuje samo da se nešto upiše, onda društvene i humanističke nauke treba izbjegavati i ostati na SSS ili tražiti nešto „korisnije“, jer ništa novo o životu nećemo naučiti ako ne pristanemo istinski misliti utopiju i razumijeti svijet. S druge strane oni koji misle utopiju i koji su izabrali taj put oni moraju biti spremni na sve, pa i na konstantne neuspjehe. Samuel Beckett je jednom napisao: „Ikada pokušao. Ikada pao. Nema veze, pokušaj ponovo. Padni opet, ali padni bolje“.
