Uspomene

21 dec
Tara Praško

Promijenila je sve što sam volio. Kosa do kukova, a inat do neba. Crnom štiklom je kročila na pločnik starog Bugojanskog trga, i elegantno prošetala do parka. Osmijeh nešto posebno i nisam vidio, da li zbog žurbe ili je razlog drugi… nisam baš znao. Mada, pričali su mi da se više ni ne smije kao prije. Karizma je nestala, a s njom i simpatični glasni smijeh blesave djevojke. Primjetio sam i prsten na ruci. Da li vjerenički ili ne, nisam mogao spoznati. Vječito je govorila da vjerenički prsten neće nositi na pravom prstu, vječito u inat standardima. No, imala je nekoga. U to sam sasvim siguran.

Stigla je do sredine parka i okrenula se ka klupi ispred koje sam stajao (do tada me nije ni primjetila). Gledali smo jedno drugo kao potpuni stranci koji se zaljubljuju na prvi pogled.

Sjećam se… na ovoj klupi me prvi put poljubila. Nisam mogao da je ušutim, pa su usne same napravile sta su željele, pa čak i mene iznenadile. Nije se bunila. Tad je još uvijek morala da se popne na prste da bi me poljubila. Mada, bilo je slatko. No, da se vratim na prvi poljubac. Uspio sam je ušutjeti. Pa čak i sebe. Čvrsto je stisnula moju ruku kao neku potvrdu da je sigurna ovdje, sa mnom. To sve je bio neki tip zakletve da smo skupa, jedno uz drugo. No, dosta sa uspomenama. Vraćam se u realnost.

Gledali smo jedno drugo kao da je sve oko nas nestalo. Kunem vam se da sam bio upotpunosti siguran da je vrijeme zaustavljeno, a sva prošlost nam je brujala kroz glavu. Možda sam htio da vrisnem, da priđem i čvrsto je zagrlim. Htio sam milion stvari ali sam ostao ukopan u zemlju kao da će se čitav svijet srušiti ako se pomaknem. Ona je napravila prvi korak. Uzdignute glave je prišla i nabacila svoj, zamalo zaboravljeni osmijeh, te upitala za upaljač. Gledao sam je blijedo, kao da se i bez mog koraka svijet srušio.

-“Nemam, žao mi je. Prestao sam pušiti prije skoro dvije godine.”- zamucao sam, sasvim ubijeđen da me se ne sjeća. Okrenuo glavu, i krenuo nazad, misleći da sam možda i pomiješao. Dođavola, zar sam je toliko poželio da je i umišljam.

-“Misliš godinu i deset mjeseci?”- pogledala me, pružila korak i nestala duž parka, ko da nikad nije ni bila tu. Tu i tamo se začulo udaranje potpetica o pod, ali nisam mogao garantovati da ona tako sigurno korača nakon maloprijašnjeg incidenta. Ali…ja opet nisam povikao. Napravio sam ništa. A možda me taj jednostavni korak dijelio od vječne sreće…. jebi ga.

Možda mi je i sreću uzeo neko drugi, kad već nisam bio spreman boriti se za nju.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 80 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa