Uspomene

17 apr
Anonimno

Gledala je u nebo i pitala se je li ove noći vedro iznad Istanbula kao iznad Sarajeva, vidi li on zvijezde, sjeti li se i poželi li nazad. Iako je prošlo tek sedam dana od kada je otišao i iako je bilo i perioda kada ga duže nije vidjela i kada su im odnosi bili bukvalno da bi pobjegla, otišla negdje gdje neće čuti ni njegovo ime. Ipak je ovo bio čudan osjećaj čak i za nju. Željela je toliko toga da mu ispriča, ali ovako, daleko, nije to to, zna da mu ne može pisati i kvariti odmor svojim jadikovanjem, dramom ili čime već. Bojala se toga da ga ustvari guši. Već dugo mu nije napisala da se desilo nešto predivno, nego uvijek: ne mogu ja ovo, nisam dobro, ne mogu se nositi sa tim. Možda je stvarno došlo vrijeme da mu da malo prostora, svakako će dobro doći ova daljina, da naprave distancu… i svakako će uskoro doći vrijeme da završetkom fakulteta ode svako svojim putem, treba se pripremiti na to…
Na neki način on je bio druga polovica njene duše, neko ko razumije svaki pogled, blijedi osmjeh i spušteni pogled, ali, jednostavno, život tako ne funkcioniše, ma kolko bili potrebni jedno drugom… Nekad jednostavno je potrebno otjerati nekog od sebe prije nego odluči sam otići i zamijeniti sve lijepe uspomene sa boli.

(Visited 75 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Emir Kustura