Umijeće lijepog govora

21 sep
Fatima Halilović

Zvučni signali, koje je Muradif uspio konvertovati iz misli u riječi, a zatim ih pomoću svog vokalnog aparata artikulisati u smislen govor, doprli su do njegovog mozga i uspješno prošli primarnu registraciju. U prvi mah osta zapanjen Muradifovim umijećem da tu, posve običnu i, po njegovim poimanjima, nezanimljivu ljudsku rabotu, koja ne zaslužuje da je se opiše ni koliko jednom čitavom složenom rečenicom, kao što je branje jabuka, iskaže riječima naprosto neobičnim, te da kod slušaoca kreira dojam da sluša neku priču iz, recimo, Hiljadu i jedne noći, i da nestrpljivo, kao car Šahrijah, čeka da iz Muradifovog vrela riječi poteče nova bujica. Svaka se riječ u Muradifovim ustima premetala u suho zlato. Takvo je umijeće govora imao. „Iz mojih usta izlaze riječi najsličnije nekim legurama. Čeliku, na primjer“, mislio je. Sve su riječi koje je on putem zvučnih signala odašiljao drugim ljudima bile tvrde, šture, i grubo su odzvanjale u ušima njegovih sagovornika, bez mogućnosti da prođu barijere uma i slušnog organa, da poteku kroz biće njegovog sagovornika i uliju se u ušće sagovornikove duše.
Kazivao mu je juče Muradif o branju jabuka. Kazivao, potom, o biblijskom poimanju jabuke. Pa mu kazao da ima vrsta jabuke koja se zova Adamova zvijezda. A posebno ima jedna koja se zove mirisavka. A ima i šerbetka. I još mnogo vrsta jabuka ima, a on prvi put čuje za te vrste i te njihove nazive. Sva ta imena jabuka, ta muzika riječi, uliše mu se u ono, već spomenuto, ušće duše. Ima jabuka ljepocvjetka, kaže Muradif. Plaho mu bilo ugodno ponavljati u sebi: ljepocvjetka, ljepocvjetka, ljepocvjetka… To što se neko sjetio da takvo ime da jabuci, e halal mu vjera, mislio je.
Kazivao mu Muradif stihove Marka Vešovića:
„Pred pisanje
dobro je pojesti jabuku
Jabukina svježina
sprečava provale privatnog čemera
i podstrekuje
(dokazano je naučno)
životni elan, optimizam
a njeno biblijsko rumenilo
profiniće ti čulo
za izgnanički miris
ljudske sudbine“
To što je Muradifov govor opčinjavao one koji taj govor slušaju, to je zato što je Muradifov mozak registrovao samo lijepe informacije, upijao samo korisna znanja. A koliko samo nepotrebnih informacija čuva njegov mozak. „Kao spužva“, pomisli, „moj mozak upija sve nekorisne informacije.“ Pa i spužvu kad se zasiti tekućinom treba iscijediti, da bi mogla upiti novu tekućinu, a njegov je mozak, izgleda, nezasit. Ne uspijeva „iscijediti“ iz njega nekorisna znanja, koja svakodnevno kupi. Muradifov mozak kao da ima neke filter pregrade koje zaustavljaju protok suvišnih informacija i propuštaju samo ono što je neophodno njegovoj ličnosti da se razvije u produktivnu, plemenitu, korisnu za sebe i za zajednicu, jedinku. Muradifov mozak nalik je specifičnoj spužvi koja selektivno probire najpogodnije informacije. Ta selektivnost njegovog mozga očituje se govorom u kojem nema ničeg suvišnog, ničeg lošeg, svaka riječ mu je na mjestu, svaka riječ budi dobro i u govorniku i u sagovorniku. A možda je, mislio je dalje, Muradif samo odlikovan većom količinom strpljivosti u odnosu na njega, pa ne izbrblja sve nekorisne informacije koje zna.
„Moj mozak je magnet za bespotrebna znanja.
Nekom silom, poput sile gravitacije, moj mozak privlači suvišne informacije.
Moj mozak je poput usisivača koji kupi nekorisne informacije…“
Nastavio je uspoređivati svoj mozak s nekim predmetima i pojavama, ne zadovoljivši se samo poređenjem mozga sa spužvom. Kad je konačno shvatio kako uludo troši svoju kreativnost i maštovitost, nazvao je Muradifa da ga pita zna li slučajno ko i kad dade onoj jabuci ime ljepocvjetka.

(Visited 88 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa