Ubi nas mentalitet

19 feb
Haris Drljević
Od raspada SFRJ stalno se priča o demokratiji, demokratskim vrijednostima, liberalizmu svega i svačega, itd. Svakoga dana putem masovnih medija bombardiraju nas informacijama o tome, iako mi dobro znamo da niko od tih bombardera i nije svjestan šta ta demokratija u stvarnom značenju i predstavlja, te sav ovaj “zapadni liberalizam” koji nam se nameće procesom globalizacije, koji na žalost ne možemo izbjeći. Također, pored svih stvari koje nam se nameću, direktno ili indirektno od međunarodne zajednice i svih ostalih vanjskih faktora, tu je i taj neki pritisak ulaska u Evropsku uniju, koja je kao određen vid nadnarodne zajednice, tobože najbolja opcija za nas. Sve navedeno gore i jeste pozitivno, ali koliko je pozitivno i da li se može odnositi generalno na sve narode i narodnosti?
Balkan je stoljećima poznat kao “bure baruta”, geografski prostor koji je uvijek bio područje rata, problema, svi narodi su u određenom periodu u historiji bili bar jednom, a češće više puta, pod vlasti određenog okupatora, tada a i sada velikih svjetskih sila. Smjenjivali su se na ovim prostorima razni uticaji, od djelovanja Vatikana da se potisne i uništi Crkva bosanska, kroz Osmanski period, Austro-ugarski period, stvaranje jedne pa druge Kraljevine, pa do formiranja SFRJ i na kraju Bosna i Hercegovina kao “autonomna i suverena država”… U svakom ovom periodu neko je bio iznad nas – nas kao građanske nacije vezane za državu, a ne kao etno-nacije, svaki narod je prolazio manje-više kroz iste stvari. Uvijek smo spuštali glave pred drugima, i puštali da stvari idu svojim tokom, kako nam drugi kroje sudbine, a ne kako mi želimo i možemo. Bilo je pokušaja nekada pametnih ljudi kao što je Husein-kapetan Gradaščević i njegov pokret za autonomiju Bosne pod Osmanlijama. Lako je bilo sultanu upravljati iz Istanbula, a najzapadniji dio tadašnjeg carstva neka se bori sam za sebe, a kao da smo nešto od njih i imali? Borili smo se za vlastite živote u državi koja i nije bila naša. I opet smo se tako bahatom odnošenju prilagodili; na žalost Zmaj od Bosne nije uspio da osvijesti narod do kraja. I tako, kroz historiju indolencija našeg naroda nas dovede do toga da nam se u gene usadi princip “šuti i trpi”, “samo nek’ djeca nisu gladna”, “samo nek je naš”, itd… Živjeti pod okupacijom i biti rob nekome kroz hiljadu godina, može se desiti samo glupom narodu, ne edukovanom narodu, narodu koji ne želi da zna, koji se zadovoljava najbanalnijim i najminornijim stvarima na svijetu, kojem je normalno postalo sve što je bolesno i izopačeno, a izgovor ne može i ne smije biti da živimo u takvom vremenu.
Jedan veliki intelektualac sa ovih prostora je jednom prilikom rekao “Koja god politička stranka ili vladar došao na vlast, nikada vam neće biti bolje dok sami na sebi ne poradite”. Emil Durkheim, poznati sociolog je također govorio o individualizmu, ali ne onom egoističnom, nego razvoju individue koja će poslije imati altruistički odnos prema kolektivitetu u cjelini. Vrijednosti koje su se nekada gajile za vrijeme Josipa Broza više ne postoje, bratstvo i jedinstvo u zajednici je nešto što se davno izgubilo, prvenstveno moralnost i etičnost prema svemu. Izgubljeni su osnovni moralni principi koji su i bili najjača osobina društva koje je zajedno živilo od, recimo 1918. pa sve do 1991. godine, dok se nisu počeli međusobno ubijati. Izlaz iz ove bolesne situacije u kojoj se nalazimo je da prestanemo da budemo pod uticajem mentaliteta indolencije koji nam je u krvi, pogotovo mladi ljudi. Ne smijemo više ništa prepuštati slučaju, moramo vratiti moralne principe u živote samih sebe, moramo se edukovati i ne propuštati nikakve prilike za individualni napredak, jer samo kao edukovana i samim tim svjesna individua, možes shvatiti i vidjeti te rasuditi šta je tačno a šta ne od onoga što nam se nameće i biti jedna pokretačka sila u procesu intelektualnog, a i fizičkog otpora protiv svega što nije za nas. Mi smo kao narod navikli da nama neko upravlja samo iz razloga što jedinke u tom narodu nisu bile dovoljno razvijene na intelektualnom nivou da se odupru takvoj influenci. Bosna i Hercegovina danas ima veliki broj mladih ljudi koji su aktivni u svim sferama života, grade sebe na intelektulanom nivou, grade se kao osobe u svakom smislu te riječi, svjesni su šta mogu uraditi za ovu zemlju, ali je njih malo u odnosu na genetski materijal propalog mentaliteta naših pra-pra djedova, koji i dan danas ne shvataju šta se ustvari dešava oko njih. Zbog tog genetskog materijala propalog mentaliteta, sve se koči 20 godina nakon rata, ne zbog političara koji su, bar po definiciji, predstavnici naroda tj. većine “genetičara”, nego zbog njih samih koji ih biraju pa ih poslije kude.. Ali biraju ih svake četvrte godine od minulog rata, i spuštaju glavu i tihi su uvijek, baš kao i naši djedovi i bake kroz historiju, “samo nek je naš”, pa ko god to bio i šta god on radio, bolje da nam radi “naš” nego “njihov”. Ovi principi mentaliteta su glavni razlog zbog kojeg mladi, pametni i perspektivni ljudi, ljudi koji su intelektualni potomci Kapetana, idu zauvijek iz ove države, tamo gdje će se njihova pamet, aktivizam i borbenost prepoznati i priznati. Sami sebi godinama kopamo grob, niko drugi, ali ga također i saim možemo zatrpati – na nama je.

Da li smo trenutno spremni, kao takav narod ući u Evropsku uniju ? Ako smo mi spremni kao narod ući u takvu zajednicu država, koji kada uđemo u tramvaj u Pragu gledamo na čistoću i urednost, te kulturu ponašanja ljudi kao “telad u šarena vrata”, pa nas ljudi komentarišu kao barbare, kada se ‘ibretimo’ čistoći svakog grada, pa kao zadnji izrodi krišom bacamo smeće po ulici, kada prelazimo na svako crveno svjetlo kao pješak, misleći da smo u Sarajevu i da semafor ne služi ničemu, kada vidimo pripadnike LGBT populacije i ponosno uzviknemo “ubij pedera”, kada u potkošulji izađemo do kioska u Parizu novine da kupimo.. Ima još primjera da se napišu dva toma knjige. Pa zar imamo obraza kao takva ne-civilizacija da apliciramo za članstvo? Umjesto da prvo poradimo na sebi i na stvarima za koje nam ne treba Evropska unija da ih riješimo, mi tako havarisani idemo i još više se pljujemo i ponižavamo. Ako smo mi kao takav narod spremni da uđemo među Evropsku elitu, i mislimo da će nas Evropska unija prihvatiti kao njenu punopravnu članicu, onda je i više nego realna priča da je Evropska unija u najvećoj krizi opstanka do sada.

Do čitanja…

(Visited 318 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin