Pamtit ću vječno te tople i sparne noći i dane. Ostavile su na mene duboki utisak. Višak slobodnog vremena me natjera da počnem sa volontiranjem. Odlučio sam se za dom nezbrinute djece. Dom se nalazi na drugom kraju grada. Da bih na vrijeme stigao, bez žurbe i umora, odlučio sam se za tramvaj kao prevozno sredstvo. Vozeći se tramvajem, osjećam nervozu. Idem na neispitanu stazu, prvi put volontiram. Treba da održim čas engleskog, ali ne onaj uobičajni čas engleskog.
Dolaskom u dom dočeka me na desetine djece, u starosnoj dobi od šest do deset godina. Lijepe, slatke i zelene godine. Nisam očekivao toliku galamu i smijeh. Radi se o djeci koje život nije znao najbolje “pomilovati”. Toliko bola, spoznaje, a oni opet sretni. Šta je za nas sreća, upitao sam samog sebe? Djeca ostaju djeca, radost sa kojom se rađaju nikada ne prestaje. Nakon provedenih sati volontirajući u domu za nezbrinutu djecu, sumiram svoje emocije i utiske dok se vraćam kući prvim tramvajskim šinama u Evropi!
Od misli me odvraća mali dječak koji ustaje starom dedi da sjedne. Starac pomilova dječaka, i od srca mu zahvali. Počeo je da ga ispituje, a dječak je na sve ljubazno odgovorio. Uspio sam čuti da ima deset godina i da je četvrti razred osnovne škole. Srce mi zatreperi, a dlanovi počeše da se znoje,a misli nestadoše u sadašnjosti, vračajući se u prošlost. Posmatram dječaka očima punih suza dok se udobno vozim u tramvaju. Znači onolike su mi ruke bile, noge, oči i glava kada sam ostao bez najvećeg oslonca u životu, bez svoje mame, govorio sam sebi. Onoliki sam bio kada naučih ispeći hljeb, skuhati ručak, oprati suđe i učistiti kuću, a pri tome izmirivati školske obaveze.
Dan u kojem ostarih hiljadu godina. Dok mi suza klizi niz lice, okrenuo sam ga prema prozoru, gledajući lijepe stambene sarajvske zgrade, dobre automobile koji jure cestom glavnoga grada. Probudi se u meni dječija mašta. Počeo sam da maštam kako ću jednoga dana kupiti stan u nekoj od tih stambenih zgrada, i voziti dobro auto, jureći gradom u kojem sve počinje. Usreći me ta mašta koja mi je ostala iz djetinjstva. Na cjelokupni utisak tog posebnog dana, postavio sam sebi važno pitanje: Da li ću tada biti sretan, ako postignem što ciljam i o čemu maštam? Ona djeca nemaju nešto puno, ali su sretna. Sretna su jer su zadovoljna sa tim malo što imaju i svjesni su šta imaju.
Ljudska sreća tada nastupa, zadovoljstvom onim što jesmo i što imamo!
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
