Tuđino moja od kamena si teža

8 jun
Emina Ahmetović

2004. godina je bila pred samim izlaskom , 2005. godina na samom ulasku, u ovaj surovi svijet. Gradom su se užurbano kretali stanovnici , bilo je tu i stranaca.
-Govorila je umorna majka: ,, Srest ćeš tamo mnogo stranaca , nećeš ti biti jedina iz Bosne , vidjet ćeš milo moje, bit će ti tamo lijepo, mirisat ćeš lijepo. Svojim gustim pletenicama zavest’ ćeš svakog momka, tetka će da te pazi kao svoju djevojčicu.’’ Majka , kao i svaka majka samo je željela dobro za svoju djevojčicu. Zato joj sudbinu napisa u teškoj tuđini, među tuđim narodom.

,,Teto , teto‘’ na sav glas se derala malena djevojčica. ‘’Šta je Alma , dokle ćeš više da me sramotiš ?!‘’ Visoko žena, elegantno obučena i prijatnog mirisa, grdila je djevojčicu.  ,,Uzmi ovu korpu sa voćem i odnesi do automobila‘’, zapovidjela joj je, obazirujući se da li ju je neko vidjeo sa djevojčicom u iskrpljenoj haljini i cipelicama u kojima je virio mali, crni prst.
Kuća je bila udaljena od grada, nekoliko kilometara. Okružena šumom i svježim mirisom. Od svih kućanskih poslova, pa do staje morala je da bude od sve koristi . A u večernjem terminu dok su svi sjedili za sofrom i večerali, ona je učila, sama bez učitelja.
,,Teto, i ja sam gladna da li mogu da večeram, stomak mi je.. , nije ni uspila da izgovori dok je glas sa druge strane, izgovarao ,, Dobit ćeš kasnije’’. Ušutila bih i sjetila se svoje majke, oca u dalekoj Bosni. Često je sama sebe kritikovala što se odvojila od njih, kada je i tamo mogla da radi isto ono što radi i ovdje. Sama bih sebi govorila da je Bosna samo država koja je zakopana u sjećanjima svijeta, da je to zemlja koja je pretpjela mnogo muka. Satkana je kao šarena vrpca njene nane, u njoj žive narodi različitih kultura, koji žive u miru. A ona je poslana u tuđinu. Dok je razvijala svoju misao, i opisivala svoju Bosnu i uzdisala za njom, prekide je čovjek , srednjih godina, lica zategnutog, bez imalo bora, crne guste kose bez sijede dlake.
– ,, Mogu li da uđem ? ‘’ Upitao je.
Iako je drhtala od straha šta će tetka da kaže, neki osjećaj u njoj joj nije dozvolio da ga odbije.
– ,, Soba ti je tako prljava, i hladna , nije za..’’ prekinula ga je ,
– ,, Ma ne lijepo mi je ovdje ..’’
– ,, Da li te je neko naučio da nije lijepo prekidati čovjeka koji je započeo da priča ? ‘’ Nije mogla da mu da odgovori samo je ušutila , te pođe osjećati kako njeno tijelo drhti.
– ,, Nisam tu da te povrijedim, čuo sam kako moja strina, a tvoja tetka priča kako si neposlušna, hvali se na sva usta, kako te udara , došao sam da ti pomognem , ne zna ona da sam ja tu .. Al’ prvo moraš da mi ispričaš zbog čega si ti tu ? ‘’ Drhtala je , a suze su se već gomilale u očima.. Otvorila se velika komunikacija među samo dva stranca. Pričala mu je o svom životu. O tome kako je rođena u kući gdje je živjela sa svojom porodicom,  Jedne večeri , umorna je legla konačno u krevet , a zatim ju je budio stari glas. Bio je to stari djeda. Nanu je zabolilo , trebala je da joj ode kupit lijekove. Otkako je znala za sebe nana je bila šlagirana. Pričao joj djed da je kasno u noć ‘ došao melek i oduzeo joj neke dijelove tijela i jezik, jer je kažu bila zla. Nije vjerovala u te priče, zar je moguće da nana bude zla? Bila je poput djeteta, kada ju je gledala, oči su bile tako krupne i okrugle, kao beba kada se rodi a ne može da progovori, nije mogla hodati, niti pomjerati desnu ruku.. žalosno, uvijek je mislila mala djevojčica, ,, ne daj Bože nikom takvog zla ! ”  . Djed je bio iznemogao starac, ruke tako čvrste ali stare, imao je problema sa srcem pa se uvijek ustezala da ga ne povrijedi. Bio je zanatlija. U selu se jedini bavio čudnim poslom, pravio je metle i stare sepete, u kojima su prenosili žito, drva i obavljali određene poslove. Uvijek je željela da nauči zanat svoga djeda, ali to je bio muški posao, nije bilo za nju. Toga dana kada se nana razbolila, bez jakne je istrčala i pohitrila u apoteku da uzme nani određeni lijek. Ali dok je došla kući, bilo je kasno.. Dječije oči bile su zaklopljene, a noge i ruke kao da su sad slobodni, zašto joj se činilo da je nana tek’ sad slobodna? Suze joj potekoše niz mlado lice, i sruši se na zemlju. Kada se probudila vidjela je samo nanu u tabutu, prekrivenu zelenim platnom, zvanim ćefini i majku zamotanu u bijelu mahramu. Sunce je tog januara sijalo kao da je juli, nešto je bilo čudno i nejasno. Komšije, rodbina i svi poznanici počeše da se okupljaju, na nanin ispraćaj, dženazu. Ruke su bile pružene prema njoj, prva je ona padala na njeno zaspano tijelo, tetke , a otac.. gubio je se. Njena smrt njemu je najteže pala, jer je govorio kako je svoju majku volio više nego svoju rođenu djecu, kako da je ne voli, ona ga je naučila prvim koracima, prvom riječju, prvim slovom , prvom životnom lekcijom. Tetke i majka zavijene svaka u bijelu mahramu, padale su zajedno sa njom na nanino tijelo, kako je samo bila hladna, ali slobodna. ,,Ahbab je da idemo” govorio je imam. Polako je uzela tetke za ruke i odvojila ih od nane. Djed, babo , tetak, amidža podigoše tabut i odnesoše je. Posljednji neni tragovi su se gubili, u dugačkoj tami… Kroz par dana nakon nanine smrti, svi su bili umorni, tihi i izgubljeni. Kao  da su njihove duše šetale slobodne, a ne nanine. Djed je svaku noć večerao za njihovom sofroma jutrima bi šetao izgubljen šumama, tražeći djeliće svoje sreće. Vjetar je razbijao svako slabo staklo, rušio stare krovove, djed je tad’ ostao u kući. Ispijajući posljednje gutljaje bosanske kahve počeo je da priča istinu svoju malenoj djevojčici. Kad je u sobu ušla majka , govoreći joj da oni nemaju novaca da je školuju, niti imaju hrane , pa će ona biti poslana tetki u inostranstvu.
Plakala je i molila je da ostane tu, učit će sama , a posao će neki da nađe .. No, nije slušala.
,, Tako sam ja završila ovdje” sada već utopljena u suzama, nije mogla da progovori niti jednu riječ. A nije ni morala, bol je sama izvirala i otkrivala svaku sitnicu. Tuđino moja od kamena si teža, haralo je mladom dušom.

 

(Visited 187 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments