Trenutak

20 sep
Anja Hercegovac

„Da li je voliš?“, upitala je tiho. Nije bila sigurna da ju je uopšte čuo. Podigla je pogled i tu je stajao on, tako prokleto lijep i zgodan. Gledala je kako prislanja cigaretu na usta i nakon tačno tri sekunde ispušta dim. Nije ga morala ni gledati, a znala je kada će ispustiti dim, znala je i da će odmah poslije toga povući još jedan identičan prethodnom. Znala je i odgovor na pitanje, zato je pokušavala da upije sve njegove pokrete i poglede. Odmjerila ga je trudeći se zapamtiti sve, ništa joj u tom trenutku nije moglo promaći. Pogledao ju je onako kako samo on zna i od tog pogleda osjetila se živom. Osjetila je sve što ni sa jednim prije nije. Budio je u njoj osjećaje koje je pokušavala zakopati. Uzvratila mu je pogled i istog trenutka se izgubila u njegovim očima. Tako lijepe čokoladne boje, nikad im nije uspjevala odoljeti, pa ni sada iako se trudila iz sve snage. Vidjela mu je bol u očima i istog trenutka suza joj je krenula niz lice. Proklinjala se jer je obećala sebi da neće zaplakati, šta god se desilo nije smjela zaplakati. Prekršila je jedino obećanje koje je dala sebi. Brzim pokretom obrisala je suzu nadajući se da je on nije primijetio. Zakoračio je prema njoj, a ona se automatski odmakla. Nije mogla da podnese njegovu blizinu i miris njegovog parfema. „Moram znati“, prošaputala je. Povukao je još jedan dim i odlučno rekao „Da, volim“. Još jednom je zakoračio prema njoj, a ona se ovaj put nije odmakla. Dozvolila mu je da je zagrli, onako kako samo on to zna. Zarila je glavu u njegov vrat i osjetila dobro poznati parfem. Udahnula je duboko i odmakla se, jer ako to ne učini sada poslije neće imati snage. Iako je već znala odgovor imala je osjećaj da joj se cijeli svijet srušio u tom trenutku. Pogledala ga je posljednji put, nasmiješila se, okrenula i otišla, a za njom je ostao dio nje. Dio nje koji će on zauvijek imati. Dio nje koji je ona voljela, koji je on jednom volio. Hodala je dugo, ni sama ne zna koliko. Kada je napokon odlučila da krene kući kiša je počela da pada. Ušla je u stan, skinula mokru odjeću sa sebe i otišla pod tuš. Pustila je da voda sapere sve sa nje, svu bol i tugu. Nije dozvolila sebi da opet zaplače. Znala je da je jača od toga. Uvijek je bila i uvijek će biti. Izašla je iz tuš kabine, osušila se i sjela kraj prozora. Posmatrala je kako kiša pada i tačno tada, u tom trenutku znala je da će biti dobro. Možda ne danas, možda ne sutra, ali biće dobro. Ništa ne traje vječno pa neće ni ova bol. Ustala je, pustila omiljenu pjesmu i zaplesala.

(Visited 227 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments