Trebaš, vjeruj mi, trebaš

14 jun
Edina Gerzić

Ponekad će život biti grub, onako kako samo on zna. A , vjeruj mi, on zna biti grub! Kako znam!? Osjetila sam. Ljudi su odlazili, ljudi su umirali, ja sma odrastala. Svaki put, iznova, svaki put ponovo.
Zamisli, osjetiš da srce polako zarasta. Popunjavaju se praznine, konci polako počinju da ispadaju. Srce polako počne da daje znakove života i život se ponovo poigra ukrade, otme, ošamari. I postaješ vreća za vježbanje, vreća za udarce. I onda naučiš da trpiš, podnosiš, na leđima nosiš i sa osmijehom podnosiš.
Htjela sam ti samo reći da je bitno da čuvaš ljude oko sebe, onako čvrsto. Ali opet labavo, da mogu otići. Jer, za ime Božije, nikog na silu ne trebaš u svom životu. Htjela sam ti samo reći da trebašimati posebne ljude oko sebe. Ponekad rekoše davno jedan čovjek je jači od vojske. E takve ljude trebaš. Šta će tebi, četa iza leđa kada će se povući pri prvoj borbi!? Treba ti jedan ili jedna što će ostati i kad svijet napadne i kad svijet odbaci. Jedan ali vrijedan.
Trebaš imati tako nekog životu ko te može pročitati bez i jedne riječi. Kad iz očiju čita ono što usne prešute.
Onog ko će ti iza ponoći nekog teškog dana reći: “De, bolan, sad plači.Dobro se držiš ovih dana. Ali bojim se da ćeš mi puknuti!”
I ti plačeš, jer treba ti neko pred kim možeš plakati. I neko ko će primjetiti knedle koje gutaš da drugi ne vide. Ili suze koje kriješ u trepavici.
Ko čita tugu iza osmijeha.
Trebaš imati nekoga ko će uz flašu nekog ljutog pića, donijeti i tvoj sok od jabuke,uz obaveznu psovku ” jebote, po grada sam prosao da bih nasao 387″. A znaš, da bi prešao pola svijeta da ga nije bilo u gradu. Znaš i da bi pio s tobom taj sok od jabuke, samo ako bi ti htjela. Mislim, ako bi i dozvoljela da neko potegne iz tvoje flaše.
I zapalite jednu, drugu, treću i tako šitava kutija ode jer nekom treba ispričati da se onaj javio godinu dana kasnije, i da se već srušeni svijet ponovno ruši.
-Znaš, Boki, D. je trebalo godina dana da shvati koliko ga volim. Njemu je trebalo krdo žena i budala da shvati ko sam. A meni je trebao čitav život da ovo srce počne ponovno kucati. Meni je trebalo litre i litre soka od jabuke , i Verice Šerifović u onoj Sarajevskoj kafani.
-Znam, pusti budalu. Trebalo mu je godina dana da shvati da te voli, to ti je zajebana stvar. On odlazi ali uvijek se vraća, jer zna šta je izgubio. Nema smisla o njemu. Jebote, ti si njega zamalo u čitanke dovela. Eto pij taj sok i možemo pustiti Vericu.
-Danas pusti Šabana. Sigurno ima neku svoju.

Trebas imati tako neke ljude u svom životu. I ti trebas nekome biti takav. Da pozoveš, da se javiš, da dođeš. Da neko do tvog dolaska broji jutra i mrak. Da zna da može računati, voljeti. Da zna da smije okrenuti leđa ne strahujući. Da zna da ćeš donijeti čupavce kad se svijet ruši. Da zna da si tu. Bez uvjeta. Bez računa i proračuna. Tek onako.
Da osjetiš, vidiš, pročitas, utješiš ono sto drugi ne mogu. Te skrivene tuge.
Kada si zadnji put uradio ili uradila to?
Nije kasno ni sada. Spusti knjigu. Okreni taj broj, odi pred ta vrata. Pozvoni. Ne brini, nije toliko ljuta ili ljut na tebe. Neće ti zamjeriti. Nije kasno. Ponesi keks, čokoladu, sok od jabuke, kutiju cigara. Ustvari, zaboravi, ponesi osmijeh i zagrljaj. Onaj da kosti lomi.
Budi ona osoba.

(Visited 154 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa