To nije Valerija!

11 feb
Una Karabeg

Ispričaću vam priču o Valerijinom kraju. Ali da bih vam ispričala kraj, trebate saznati i početak.

Valerija je bila umjetnost. Prava umjetnost. Naprosto je svakim atomom svoga tijela zračila njome. Voljela je čitati, pisati i plesati. Svirala je gitaru i saksofon. Njena odjeća uvijek je bila elegantna; neke haljine, košulje i suknje ispod koljena. Vječito je nosila štikle, iako je i bez njih bila visoka.

Svi u Sarajevu su znali Valeriju. Dolazila je na promocije svake knjige, nijedna pozorišna i lutkarska prestava nisu prošli bez nje, a o baletnim operama da i ne govorim. Ko je nije poznavao kao kulturnu ličnost, svakako je poznavao kao nasmiješenu djevojku iz komšiluka koja se javi svakom starijem poznaniku i komšiji sa „Kako ste danas?“ ili običnim „Zdravo!“ ako je bila u žurbi. Volontirala je u lokalnom vrtiću. Voljela je djecu, a i djeca su voljela nju.

Od svih stvari koje su ju u njenom životu obilježavale, najviše je voljela balet. Ispočetka je na balet išla samo da ne bude kod kuće (tamo joj je uvijek bilo teško), no ubrzo je to postao sastavni dio njenog života.

Nakon 10 godina mnogo je toga znala. Znala je kako namjestiti suknju tako da ostane na istom mjestu i nakon stotinu pirueta i entrechata*. Znala je kako se riješiti žuljeva za 2 sata. Znala je podnositi bolove.

Nekada davno, na probi je pala i povrijedila kuk. Doktor joj je savjetovao da odustane od baleta i da ima mnogo toga čime se može baviti alternativno. Nije htjela ni da čuje!

Balet je bio tu za nju kada su ju svi napustili i nije ga namjeravala napustiti zbog neke ozlijede. Bez njega jednostavno nije mogla. Oporavak je bio dugotrajan, u salu nije mogla ući 3 mjeseca. Kada se konačno vratila- morala je vratiti kondiciju, pa je zato plesala dugo i naporno i nakon 7 dana se više nije moglo ni primijetiti da je toliko dugo nije bilo.

Valerija je bila profesionalna. Iako se nije uvijek slagala sa kolegama plesačima, scena je bila njena i balet zbog kolegijalnih odnosa nikada nije ispaštao.

Valerija je bila odlična učenica – profesori su je voljeli, no kolege baš i ne. Međutim, ona je znala da veliki uspjeh uvijek dolazi sa visokom cijenom i nije se obazirala na svoje suparnike.

Valerija je uvijek izlazila u kultni Rock bar sa svojim društvom. Taj bar nije bio na dobrom glasu, pa je odbijao sve one ljude sa kojima ona svakako nije željela provoditi slobodno vrijeme. U njenom društvu nije bilo mnogo djevojaka, ona je više voljela provoditi vrijeme sa malo starijim momcima, također plesačima.

Njeno društvo činili su oni pozitivni članovi baletne grupe. Njih deset, 4 balerine i 6 baletana, godinama su bili nerazdvojni, zajedno su i plakali i smijali se. Godinama. Sve dok ih pola nije otišlo u bijeli svijet. Neko je našao posao, neko je otišao na fakultet, a neko je jednostavno otišao kvragu.

Valeriju je ovo posljednje boljelo. Od njih deset, naposlijetku je imala samo dva prijatelja. Na baletu nakon toliko godina nije više ostao niko osim njih- u ekipi su oni bili najmlađi, a sada su najstariji.

Obično je to na baletu bilo tako- po polasku na fakultet su svi prestajali sa treninzima, ne zato što su htjeli, nego zato što je to jednostavno moralo biti tako. Većini to i nije bio neki problem; išli su samo zbog gostovanja, a ne zbog onog osjećaja posebnosti na sceni.

Valerija je živjela za taj osjećaj. U onom trenutku kada bi izašla na scenu- tu je bila samo ona, plesačica. Jedino su na sceni svi problemi koje je imala u životu mogli biti zaboravljeni. Bila je sretna, makar na tih 15 minuta.

Valerija je htjela pauzirati fakultet i otići u Rusiju profesionalno se baviti baletom. Jedino tamo je mogla ostvariti svoju karijeru profesionalne balerine. Njeni roditelji su htjeli da ona studira medicinu i po završetku studija ode živjeti u Njemačku. No Valerija je imala druge planove.

Valerija je voljela putovati. Voljela je život na točkovima i rijetko je bila u kući. Nekada je putovala sa baletom, nekada sa školom ili agencijom, a nekada sama. I najčešće je putovala sama. Dok je baletno društvo bilo u punom sastavu, voljela je ta grupna putovanja sa baletnim timom. Tada su ta putovanja imala neki značaj, stvarale su se uspomene za čitav život.

Valerija je posljednji put sa baletom otišla u Grčku. Tada je prvi put otišla tako daleko i bila odsutna tako dugo. Nije je bilo 20 dana. Svaki dan tamo je plesala po 2 sata, noću nije spavala.
Naročito jedne kobne noći.

Valerija je imala mnogo neprijatelja. Imala je u timu najbolje znanje o baletu. Imala je i probleme sa kukom. Međutim jednu stvar nije imala.

Valerija nije imala moć. Barem ne onoliku kolika joj je u Grčkoj bila potrebna.
Na baletu, kao i na mnogim drugim mjestima, na snazi je bilo pravilo „starijeg“, u ovom slučaju pravilo „starije cure“. Pa je tako starija balerina mogla treneru reći bilo šta, a da on u to neupitno vjeruje. Što je naposlijetku i uradila.

Valerija je uvijek sve plesala. No jednu tačku u kojoj je partner treba podići, zavrtjeti i dopustiti joj da se ona u skoku dočeka na noge, nije mogla izvesti. Zapravo, mogla je ona to da izvede, ali nije smjela zbog kuka. Nakon svakog tog pokreta noći je provodila u bolovima i bilo joj je jasno da zbog jednog pokreta ne smije rizikovati da nikada više ne zapleše. Da san o rusiji nikad ne bude ispunjen. Doduše, nije smjela ni rizikovati da ostane skoro pa nepokretna.

Moć i zlo uglavnom idu zajedno.

Ta starija cura imala je moć i nije bila profesionalna. Željela je samo u očima trenera biti ozbiljna i odgovorna. I to je uspjela postići pomoću laži. Teških laži, kobnih za Valeriju. Poput ove:
„Može ona, treneru, da pleše, ali neće!“

Zbog nje je sve bilo teže.

Valerija je morala plesati ono što nije smjela. Kuk je gadno povrijedila i lijekovi nisu pomagali. Previjala se od bolova. Oni koji je znaju, kažu da je jedini uslov da opstane u timu bio da pleše. I plesala je. Sa suzama u očima, osmijehom na licu i mukotrpnim bolom u kuku. Plesala je kao da joj je to posljednji put.

Valerija nije spavala. Nije mogla. Njeno tijelo bilo je iscrpljeno i umorno. Njeno lice izgubilo je boju, njena kosa izgubila je sjaj o kojem je ona vječito vodila računa. Trebao joj je san, a ona ga nije mogla imati. Bol nije nestajao, pa čak ni na toliko da zaspi. Tri dana je jedva hodala. Jedva igrala. Čak je od pustih lijekova dobila i temperaturu.

Valerija nije mogla izdržati, ali nije odustajala. Bol je prošla, barem ona intenzivna. Vratila se kući sa puta. I, kako to obično bigva, svi su pitali kako joj je bilo.

„Super, predivno- stvarno sam očarana ljepotom grada!“ rečenica je koju je ponovila uz osmijeh toliko puta da joj se Grčka popela na vrh glave. Zato što nije bilo tako dobro. Kako bi moglo biti dobro kada je pola vremena provela unoseći u svoje tijelo medikamente? Ali nije to nikome htjela reći.

Valerija je imala principe. Šta se desi u Grčkoj, ostaje u Grčkoj, bilo ono dobro ili loše. Za dobrobit i ugled baleta je lagala u svakoj toj rečenici.
Poslije svakog dolaska su imali sastanak na kojem su diskutovali o svim dobrim i lošim stranama puta, nastupa i kolektiva. Ti su sastanci Valeriji uglavnom bili dosadni- igrala je najbolje, svi su bili ljubazni prema njoj zato što su ili htjeli ili morali biti ljubazni prema njoj i nikada nije pravila probleme (barem je nikada nisu uhvatili).
Čak je ovog puta očekivala neku vrstu specijalnog priznanja zato što je svoje zdravlje izložila riziku.

Pa, Valerija je dobla neko priznanje. Samo ne onakvo kakvo je očekivala. Dobila je pismenu opomenu pred isključenje o kojoj će Umjetnički savjet donijeti odluku. Starija moćnica je slagala još bruku stvari.

Tako barem kažu, valjda Valerija nikad nije rekla za šta je to tada optužena nekome ko ne ide na balet. A ostali nisu smjeli ništa reći.
Poslije deset godina požrtvovanosti i predanosti. Žrtvovala je svoje zdravlje i pismena opomena joj je bila hvala…

To je bio Valerijin kraj.

O baletu više nikada nije ništa rekla. Nedugo poslije odselila se u Ameriku. Poslije toga niko za nju nije čuo. Povela je momka, a ostalima se nije ni javljala. Nekima i jeste, ali ne toliko često.
Niko zapravo nije znao šta se sa njom desilo. Neki govore da je našla kancelarijski posao i osnovala porodicu, drugi pak govore da se zaposlila u ambasadi i da stalno putuje, čak da je i u Rusiju otišla nekoliko puta.
Niko nije znao. Ali nije bilo ni važno.

Valerija je na kraju otišla.

(Visited 170 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments