Tišine

30 sep
Amra Zlatić

Ponoć je odavno već zamakla za još jednu tišinu, sve te tišine kojima vi nemilosrdno gazite. Zajedno sa ponoći ispratila sam i posljednju nadu da ću ove noći uopšte zaspati. Voljela bih da se mogu riješiti svih ovih misli i odmoriti svoje oči barem na trenutak, ali ne, misao o tome kako djeca bolje razumiju svijet nego mi odrasli ne napušta me. Niste li svi još u prvim školskim danima znali nacrtati čovjeka? Da, jeste, bio je to svima poznati Čiča Gliša. Tada još kao djeca bili ste najveći umjetnici rekavši nam tom slikom sve, ali samo onaj ko je htio mogao je razumjeti. Čovjek u očima djeteta je kostur, prazan je, ono čime ćemo popuniti svako svog zavisi samo od nas. Meni je dosta danas da gledam u sve te praznine, ne mogu da gledam u to kako ljudi nisu svog Čiča Glišu idealno popunili ili ga uopšte nisu popunili. Možda je ta dječija poruka sa Čiča Glišom bila sasvim drugačija, možda smo još tada znali da će od nas ostati samo kostur. Umrijet ćemo svi. Sada kada znamo istinu zašto se plašimo mrtvih ljudi, onoga što ćemo i mi jednog dana ili noći postati, ili to možda već jesmo a da ne znamo ništa o našem postojećem mrtvilu. Zato treba paziti i ne gaziti tišinu mrtvih koju su godinama gradili, teba učiniti da i naša tišina jednog dana ili noći bude i godinama poslije nas vrijedna, vrijedna svakog slušanja. Dobri smo mi ljudi i znam da ćemo raspraviti sve moguće solucije o očuvanju pomenute tišine, prijedloge ćemo strpati u bučnu salu prepunu praznih glava da o njoj raspravljaju. Ja znam da će se to desiti čim raspravimo i razjasnimo ko je uopšte stavio tu mačku u bunar, jer dobri smo mi ljudi.

(Visited 282 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments