Tihi udarac nespokojnog bola

9 jan
Edna Mulić

Ja vidim lijepo
i dugine boje
dok okrenuta leđima
udarce primam tupim predmetima
i nikada
ama baš nikada glasa ne puštam,
molim se Bogu,
da prestane;
sa nadom da će uslišiti moje molitve
i
da
će me barem jednom
otac zvati kćerkom
i da
dovraga,
neće piti viski koji ga uvijek čeka na stolu.
Marka isto tuku,
ali on je našao spas u alkoholu i travi,
u ekstaziju i klubu,
pa i kada primi udarac
ne osjeti ga

nema ga
nestaje

i
on
i svaka njegova emocija.

Muk i tajac
jad i žmarci koji me obuzimaju
na svaki Markov
sablasni smijeh
jer muku
liječi samo tim.
Kako da gledam Anu,
kada znam da ju je onaj mangup
Dario
juče tukao i napostvovao iza škole.
Ona šuti
jeca
i pogledom mi presjeca srce na pola
ali ona je to vidjela u kući
kako mama trpi psovke i uvrede
Možda je uredu?
Možda je zaista uredu da umirem u mukama izazvanih od srca?

Možda Taša
ne želi da nosi odjeću koju joj je kupio onaj Damir
nakon noći koje su proveli,
ali jednom je sasvim
tiho
ali zvučno rekla
“Bojim se.”

Bojim se,
bojim se,
bojim se.

Odzvanja jako,
guši me i kida moj mir i spokoj na djeliće.
Ja ovako spokojna i mirna,
čekam da svane dan
i vidim
uplakanu Anu
prebijenog Marka
zgroženu Tašu
mrkog Damira

Ja se ne bojim za sebe,
ja se bojim za njih.
Ja se ne bojim umrijeti,
bojim se živjeti nečujno i ne priskočiti u pomoć.

Ako si,
Marko,
Ana,
Taša
ili Damir,
ili pijani otac
ili nadrndana majka
ili loš komšija,
prijatelj,
učitelj ili profesor.
Ne boj se.
Pusti.
Molim te, pusti.

I diši
i
nemoj više da
se
i
da nas
lomiš i kidaš.

Ova poezija inspirisana je napisanom knjigom: “Pozdravi nekoga” .
Materijal je prikipljen od strane psihologa Centra za socijalni rad u Srbiji.

Edna Mulić

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 119 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa