Ti rasteš tamo gdje većina nije

26 jul
Tarik Zolj

Sve ono čega te je strah i čega se bojiš je sve ono čime se svijet protiv tebe perfidno bori ako mu dopustiš da sazna za to. Danas sam dugo razmišljao o tvojoj prošlosti o kojoj sam saznao nešto više tek jučer. O vremenu tvoje bliske prošlosti, kada su te sa dugom zlatnom kosom, svi voljeli. I o tvome večeras, nakon što si mi napisala da se osjećaš plačljivo i da namjeravaš sama prošetati do Starog mosta. Grizlo me tvoje večeras, kada kroz sparnu julsku noć bez ikoga pored sebe hodaš gradom, poput ruže bez trnja s kojim bi se mogla braniti. Ako noćas, dok te krive hemijske reakcije u mozgu nose tokom čiju struju, jednako snažnu poput one koja čini Neretvu Neretvom, jedino osjećaš ti, neko uspije da shvati i pronađe razumijevanje ispunjeno u tišini jednog pogleda empatije, za tvoj nemirni svijet nesređenih misli, biću sretan. Nadam se tome. Nikada te nisam sreo ni čuo ti glas, ali me poražava to što makar jedan mali džep, na hrapavom džemperu materijalne stvarnosti, koji loše stoji svakom ko zaroni, udahvnuši duboko, umom i sviješću u život, ne uspijevaš ušiti iz razloga jer ti se ruke neprestano tresu. Jedan džep sreće u koji bi mogla staviti papirić svoje omiljene poezije i osjećati se sigurnom jer ti je blizu srca nešto lijepo. Pisala si da se diviš pjesnicima koji žive ono o čemu pišu. Ja sam se, zamišljen, dok si mi dalje pisala o jeseni, divio tvome osmijehu dok na bezbrižnom licu osjećaš sve jače septembarsku kišu. Zašto? Zato što sam i sam također stajao na toj istoj kiši, tog istog septembra života svakog čovjeka, godinama ranije, na istom mjestu.. Da, na istom mjestu, na istoj zemlji, ispod istog neba. Stajao sam, ne oslanjajući se na razum, već na svoje intezivne osjećaje, baš kao i ti. I upravo zbog toga sam odlučio ne otići. Odlučio sam ne okrenuti glavu. Odlučio sam ne svrstati sebe u grupu koja „gleda svoj posao“. Odlučio sam ne bojati se jer predrasude nikada nisam imao. Odlučio sam ti pomoći. Odlučio sam ti pisati. Odlučio sam s tobom ponekad popiti kafu i pričati o umjetnosti. Odlučio sam te se s vremena na vrijeme sjetiti i poželjeti ti lijepu i prijatnu večer. Odlučio sam.. jer ti rasteš tamo gdje većina nije.

Ti rasteš tamo gdje većina nije,
stojeći strpljivo tik ispod užarenog mostarskog sunca..
Tvoje će grane procvati tek onda kada vrijeme dođe,
i ti nećeš dati ono što nemaš niti nedozreo plod..
Ti rasteš tamo gdje većina nije,
gdje kad strah sijeva, ti ne plačeš jer se smiješ,
usuditi da podneseš bučne zvuke koji slijede,
nakon slika svjetlosti koje u očima prije toga izblijede..
Ti rasteš tamo gdje većina nije,
jer samo rijetki cvjetovi u tami izrastu kroz humus zbilje..

(Visited 275 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments