Prođe oktobar, i novembar, i decembar, i još dugi niz mjeseci, a rana dublja sa proteklim vremenom. Pišem ove retke vama. I državi i onom kršu i zelenilu u njoj, i Uni i Neretvi i djeci i penzionerima. Pišem vlastima i sudovima i onima koji se časno bore i onima koji se kriju bezakonjem u ovoj šugavoj zemlji. Pišem roditeljima, isključivo. I onima koji odahnu jer je država još jednom na njihovoj strani i ovima koji se razočarani kilometrima vraćaju svojim kućama, prazni i nemoćni, presahli od borbe za pravdu, od tuge neprežaljive.
Ne znam za osjećaje ovih prvih, ne znam ni da ih posjeduju. Valjda da jesu bilo bi drugačije, u nekom momentu bi se probudio roditeljski instinkt, nagon za pravdom i ljubavlju i jednakosti i potrebom da bar malo mira vrate u domove poljuljane od desetog oktobra. A znate šta, izaći će ispod tepiha te vaše učmale gadosti. Jer najveća je laž to da smrt nije smrt i da patnja ojačava i da je to sve sa razlogom, ona priča o sudbini i anđelima koji uzimaju tog nekog tvog, pa kad se svjetla pogase, stane ti život u grlu, pa hoćeš da vrištiš. A jastuk tvrd i voda gorka i zrak težak, a dan stvaran i danas i svaki naredni, a eksere zabijaš u okrvavljene dlanove pomiren sa istinom, jednom i jedinom da se njih dvije neće vratiti. Djevojčice, da ste u spokoju i miru gdje god sad jeste. Da vaša lica budu vječna opomena lijepoj i prozirnoj državi. A mi ćemo dalje, jer moramo i jer imamo vremena, jedino nam to nesmetano teče u državi. Vrijeme prolazi i bliži se još jedan oktobar pod maglom, bliži se još jedan deseti u mjesecu, pravda dolazi sporo, ali ja vjerujem u njeno postojanje. Shvatit ćeš, ubojice, da odložena ročišta nisu plusevi na listi tvojih prioriteta, osjetit ćeš kad otvoriš vrata, zrak škripav i iglen. Kad pravda pobijedi vidjet ćeš hiljade pokrenutih cirkusa u očima porodica Agić i Malkoč i svih onih koji imaju mrvicu ljudskosti u sebi. Nadam se da ćeš osjetiti tu vrstu boli u trenutku kidanja od jednog zagrljaja. I sve će biti isto i nebo i Sarajevo i ona ulica, i bit ćeš prepušten sam sebi, a svi ostali će moliti samo za mir u ovom haosu. Možeš li izgovoriti ona imena koja ne mogu stajati zajedno čak ni na pocjepkanoj rezervaciji za noćni izlazak, ona imena koja si ti obrisao? U ovoj državi napreduješ kad si ubojica, kad se skrivaš iza rupa u zakonu, kad ubiješ djecu, odgađaš suđenja i šalješ na gorak put one koji se bore za svoje. I kad se ne kaješ. Jer niko ‘bivši’ ne ostavlja sredinu, ili jesi ili nisi. Samo zauvijek ostaje gorak ukus u ustima, kao poslije zubara ili kao spržotina od vrele kafe.
Mirno spavajte, djevojčice. Niste zaboravljene i nećete biti, vaša imena ne prikriva nikakva vremenska nepogoda, ni proteklo vrijeme, ni ratni profiteri, u svakom od nas postojite, svakom ulicom hodate, vaš smijeh je živ i oči blještave. U svakoj šutnji vas ima i galami, riječi su preslabe da iskažu količinu praznine koju ste ostavile, ali dovoljno jake da čuvaju onu nit koju ste ostavile među onima koji su vas poznavali. I znate šta, budite spokojne, zasigurno ste blagoslovljene odlaskom odavde, vjerujem da ste na boljem mjestu. A mi i večeras volimo za vas, razočarani svakom novom informacijom sa medija, ogorčeni, ali nepokolebljivo ustrajni zbog pravde, vjerovatno jer još nismo svjesni činjenice da vas nema. Jer ste još uvijek ona mjera po kojoj znam koliko jako može da boli.
Teže od neba
22
jul
(Visited 397 times, 1 visits today)
