Teorija – Praksa

13 jul
Tereza Šušnjara

Bosanskohercegovački obrazovni sistem je jednak po načinu rada, a sastoji se od 3 nastavna plana i programa (NPP),  svaki od ovih NPP-a propisuje  sadržaj koji nastavnici  prenose učenicima u osnovnim ili srednjim školama. Ovako gledano možemo reći da u BiH  vlada jedinstven obrazovni sistem, međutim ako se obrati pozornost na sadržaj NPP-a onda govorimo o  tri različita obrazovna sistema.


Naime, tri različita NPP-a posljedica su zakonom  propisanih nadležnosti u okviru  obrazovanja – u  RS-u obrazovanje je na razini entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičnog pedagoškog zavoda RS-a, u Fedraciji BiH nadležnost je u rukama kantona, ali Zavod za školstvo iz Mostara brine o svim školama koje rade po NPP-a uz hrvatski jezik, a kantoni u kojima su Bošnjaci  većina koriste Okvirni NPP FBiH koji prilagođavaju, mjenjaju i dopunjuju.

Obrazovanje u BiH se ne mijenja zadnjih 20 godina, metode učenja još nisu evoluirale – nastavnici predaju, učenici zapisuju te kroz pismena ili usmena ispitivanja izraze stečeno znanje. Uz teoretski dio, srednje škole (osim gimnazije) imaju i praktičnu nastavu. Struktura praktične  nastave  nije jednaka za sve strukovne škole. Malobrojne su srednje škole koje imaju ugovorni odnos s poslodavcima, obično su učenici ti koji traže svoje mjesto za obavljanje prakse.


Neke srednje škole (srednja komercijalna, informatički tehničari, elektroinstalateri, ugostitelji,…) uključuju praksu tijekom cijele školske godine (4 dana teorijske nastave + 1 dan praksa).  Druge kao npr. srednja medicinska, farmaceutska, ekonomska,… obavljaju praksu tijekom raspusta čije trajanje varira između 84 i 168 sati. Ocjenjivanje obavljanja prakse nije karakteristično za sve škole, ali evidentiranje, kao i pisanje dnevnika, jeste. Dnevnik stručne prakse je predmet ocjenjivanja i predstavlja jedan od „dokaza“ obavljanje prakse.

Upravo na taj način učenici smjeste glavu u torbu, jer dobro odrađene teme u dnevniku znače dobru ocjenu. Znajući da imaju na raspolaganju brojne izvore (od kojih je internet najznačajniji) koji pružaju mogućnost obrade teme i bez prisutstva na određenom radnom mjestu, obavljanje prakse se često zanemaruje. Važnost ovog dijela obrazovanja određena je budućim zanimanjem učenika, također igra i veliku ulogu pri zapošljavanju. Upravo bi redovita  praksa tijekom srednje škole u istom poduzeću mogla predstavljati veliki korak za učenika koji se istakne radom.

Na koji način ovo promijeniti?

  • Uvođenje više praktičnog rada – samo slušanjem predavanja  ili učenjem iz udžbenika  gubi se zainteresiranost učenika za predmet,škole čija zvanja podrazumjevaju ispunjavanje određene papirologije trebali bi osigurati učenicima potreban materijal (npr. narudžbenice, otpremnice, liječničke ispričnice ili recepte,…)

 

  • Korištenje drugih  načina predavanja – udžbenici bi samo  trebali biti pomoćno sredstvo profesorima, potrebno  bi bilo osigurati i druge materijale za izvođenje nastave a da pri tome uključuje što više profesorovog izlaganja

 

  • Modernizirati način predavanja – poželjno bi bilo  češće izlagati uz  prezentacije, ili korisititi se neki drugim rekvizitima, ovisno o  struci (npr. medicinska škola, više modela organa, dovoljno mikroskopa i sl.)
(Visited 367 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments