Telefonski poziv

8 apr
Dženeta Durmić

Pozivam jedan broj telefona. Javlja se najljepši glas, koji sam nekad voljela, uvjerena da se tad u meni nešto slomilo, nisam mogla disati u miru, bojala sam se čak i vlastitog glasa. Čekam da konačno skupim hrabrosti da progovorim, dok glas u meni vrišti na sve strane : ” Nemoj, slomit će te, žica preko telefona nikako neće moći prenijeti tvoj krik, vrisak, sve strahove i ljubav koju si godinama čuvala za ovaj poziv”.
– Srećan trideset i peti rođendan, želim ti mnogo sreće, ljub… I tu mi je glas puknuo, nisam mogla da izgovorim tu jednu jedinu riječ “ljubav”, možda jer je za njega strast bila surogat za ljubav, možda jer još uvijek nije naučio da nema ništa gore od srca punog čežnje i kada jednom sagoriš, nema nazad. Nastavila sam ranjivim glasom : ”

Nadam se da si srećan, da si našao nekog i da si preži…” I tu je veza puknula, olujna i kišna noć bila je uzrok prestanka svih telefonskih linija u gradu. Nisam uspjela saznati da li je preživio moju tugu, nisam uspjela reći da ga još uvijek čekam, da me patnja razara, da sam postala prazna a puna njega, i da je nakon dugih 11 godina ostala samo pustoš. Spustila sam slušalicu dok su mi se ruke grčile i više nisam mogla izustiti ni jednu riječ, čini mi se da bih samo vrištala, proklinjala sve ove godine i moj ponos koji nisam mogla ugušiti u mislima. Ubijale su me vlastite misli i život mi je izgledao kao razbijeno ogledalo, i poslije 11 godina nisam ostala ona ista, ali sam uspjela sačuvati ljubav, jer ona za mene nikad nije bila surogat za strast, bila je nešto sveto. Jedina stvar koju sam njemu ostavila u amanet.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 247 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments