Tebi

30 jul
Belma Šerifović

Srijeda, 14:33, red prvi, sjedište broj četiri, sa moje desne strane djevojčica u svijetu slikovnice koju trenutno gleda, sa lijeve čovjek u četrdesetim godinama koji uživa u hamburgeru i gaziranom soku koje je upravo kupio kako bi ostvario pa i najkraći kontakt sa zgodnom stjuardesom. Let za Frankfurt. Pitanje jedno, isto i tako već danima – vrijedi li? Doboj, Karlsruhe, Gračanica, Banja Luka i evo Frankfurt. Neki počinju prve korake učiti tamo gdje su se i rodili, idu u vrtić gdje je stariji brat išao pa ih tete već gledaju sa onim drugačijim pogledom, znamo se pa kao lakše ćemo, počinju i završavaju temu obrazovanje, rade, žive i sve završe tu, na jednom mjestu. U Doboju se rodila, u Karlsruhe prvi vrtić i škola, temu obrazovanja završila u Gračanici i Banja Luci. Koji je onda moj grad, onaj na čiji pomen imena oči zablistaju i srce zatreperi ? Niti ce oči zablistati, niti srce tako jako treperiti ako dama ljubav nije igrala životnu ulogu u tom gradu. I neka su stotine primitivnih ljudi rekli šta ćes ti  BELMA  u Banja Luci, Sarajevo je za tebe, osjećat ćeš se ljepše kad si na svome. Tu rečenicu, na svome, tek nikad razumjela nisam, a nisam ni od Banja Luke odustala. I volim je, jer slučajno nikad nije ništa, ni okolnosti koje su doprinijele odluci za ići studirati u Banja Luku ni ona jedna godina koju sam obnovila na fakultetu zbog koje se nikad pokajala nisam. Sa šest i sada sa dvadeset i šest godina, iste su mi želje. Da postanem ljekar, putujem u Afriku, gledam neku od utakmica NBA lige, imam puno dobrih prijatelja i nekoga sa kim ću se jako voljeti, baš onako kako se mama i tata vole. Medicinu završila, prijatelje za život pronašla, i onog nekoga ko se jako voli, i sve to u Banja Luci. Pa kako ne obožavati grad koji ti je ispunio životne želje. U Afriku ću otići, NBA ću gledati nadam se brzo i to u društvu ljudi koji me u svoj grad primiše kao svoju, onu koja nije kao i oni odrastala u dvorištima banjalučkih škola čije priče znaju još njihovi djedovi, koja je prvi put došla na slavu najbolje drugarice  i nije znala običaje jer taj dan internet klub nije radio, a o tome da sam isti imala na mobitelu mogla sam samo sanjati, onu koja u rječniku ima po neki turcizam koji u trenucima čuđenja zna izgovoriti pa se onda svi grohotom smijemo jer me niko nije razumio, koja za dvadeset i sedmu noć mjeseca posta krene ranije iz grada kući jer ide u džamiju i priča im kako je baš ta noć posebna i za sve nas zaželi želje koje se vjeruje se ispunjavaju u toj noći uvijek, koja je mislila da je na dan njenog rođendana 19. januara ne znajući za Bogojavljenje i tradiciju, došla na vježbe iz anatomije sva izgubljena misleći da se neko pokušao ubiti jer sam vidjela da je neko skočio u Vrbas, pa čitava grupa zbog smijanja bila odstranjena sa vježbi. Oni, uvijek su bili tu da sa mnom podijele sve radosti,očekivanja, tugu. I nije vazžno da li si Belma ili Ivana dok god uživamo svi skupa u tri sata ujutru pričajući o tome na koji festival ove godine idemo, čekamo ispred omiljene pekare onaj sendvič zbog kojeg ćemo svi ujutru ići skupa na Banj Brdo na trening. Uživajte, poštujte se i eto stila kako uvijek biti sretan. 15:36 – za koji minut sam tu, Frankfurt, zadnje pripeme oko tone papira koji su mi zauzeli cijelu jednu torbu. Želja, još jedna u nizu se ostvarila, plastična hirurgija, moje prvo radno mjesto. Pitate se, zašto sam pisala vrijedi li, pitam se i sad jer srce, ali ono koje će treperiti znate na onaj način kada ste negdje gdje volite, ono plastično biti ne može. Stigla sam, laptop zatvaram. Odlučila, vrijedi probati, dati sve od sebe, za neko bolje sutra meni dragim ljudima i meni. A ti Banja Luko, molim te čekaj me, jer u mojim planovima si ona kojoj se za pet godina namjeravam vratiti.

(Visited 1.187 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Emina Mumić