Tebi zbog tebe

24 jan
Lojić Neira

Gdje se nalaziš ?
Kuda ideš ?
Čovječe, stani malo!
Okreni se za dobrim.
Ne vraćaj se zlu.
Sve je tu.
Sve čemu težiš.
Za čim čezneš.
Kuda ideš ?
Otvori oči.
Sve je tu.
Zaista jest.

Otvorio sam oči. I šta sad ? Da nastavim gledati ? Teško mi je ne vraćati se zlu. To je za mene težnja. Znam to, ne moraju mi reći niti non-stop soliti pamet. Dosta toga sam doživio, preživio i evo me tu gdje je sve i počelo. Ondje gdje zlo ne nalazi svoju smrt.
Istina je da sam ponekad mislio da sam ja zlo, da moje misli uzrokuju mnoge nesreće. Međutim, čovjek je sam sebi neprijatelj. Svi smo svakome neprijatelji. Niko nikome ne vjeruje, svi se bojimo ljubavi, bojimo se svega što je lijepo jer kažu da kratko traje i da će nas kad tad razočarati. Mi ćemo se razočarati. Ostat ćemo u svojim mislima, disati a ne živjeti. Niko do nas neće moći doći. Bit ćemo tu, ali nevidljivi. Život će postati naše zlo, a ne naša sreća, naš cilj za onim što nas boli, od čega ne možemo pobjeći. Čak i da hoćemo.
Moje oči su otvorene. Jednom u životu sam shvatio. I to mi je dovoljno. Sam sebi sam dovoljan, mada nekad nije tako bilo. Nekad su mi bili potrebni ljudi koji su me nasmijavali, grlili, voljeli. Isti oni koji su me naposljetku i napustili.
Stao sam, ostao sam sam. Stojim tu na mjestu gdje je sve prvi put viđeno, urađeno, poljubljeno, zagrljeno. Gdje je sve jednom bilo voljeno. Snijeg je počeo padati, nemam kišobran, a i ne treba mi. Snijeg nam ne može nauditi. Kiša možda da, jer nam tad odjeća govori da idemo, da se sklonimo. Ali snijeg ne. Njegove pahuljice jedine stradaju. Jadne se istope kad slete na nas – ljude. Zar smo toliko bezosjećajni da i pahuljice ne nađu svoj mir ? Ne znam, možda je to samo tako određeno. Možda im je samo takva svrha i mi nismo ni krivi toliko. Možda bismo trebali da se prestanemo žaliti. I samo se nasmijati zlu. Nasmijati se jadnim pahuljicama. Međutim, ja ne mogu. Ne dok sam ovdje. Ovdje nema smijeha, nema ni suza što je najgore. Nema ni riječi. Nema ničega. Pusto sve. Osim moje glave. Ona nije pusta poput pustinje. Hiljadu oaza se u njoj nalazi, ali one ovaj put ne pomažu da preživim, da prestanem s ovim. Da nastavim sa životom kakav drugi ljudi žive. Ne vraćam se ja u prošlost, ovo je za mene još uvijek sad. Dešava se svaki dan u meni. Osjećanja naviru. Misli ne prestaju pričati. Kako onda da to nazovem prošlošću ? Ne želim vrijeđati sadašnjost.
Pitaš me gdje se nalazim. Odgovaram ti najjednostavnije: nalazim se u trenutku zaleđenom već dugo i čini mi se da sam ovdje sad samo posmatrač. Sve je oko mene kao i prije, samo se ja, koji sam vječito bio dio toga, nekako ne pronalazim. Žao mi je. Žao mi je! Recite svima da mi je žao! Govorim i ja sam, ali riječi ovdje nema, ne mogu ih pronaći. Govorim, a ćutim. Osjećam, a ne želim. Nekako se prisjećam bilo čega, samo da u meni nisu ove misli. Da u meni ne vrišti sadašnjost. Pronalazim nešto u kaputu, nešto vlažno. Gledam u ruke, vidim – riječi su. Napisane. Piše: za Demira. Pa da! To sam ja. Zovem se Demir. Naravno da nisam zaboravio vlastito ime.. Eto sad imam da mislim o nečemu. Mislit ću o imenu Demir. Pismo s mojim imenom mi ispade iz ruku. Već je par pahuljica izgubilo svoj život na njemu. Podignuh ga s poda starog mosta. Ime je već palo u zaborav. Pismo je jedino što mi je u ovom trenutku zaokupljalo misli. Pismo i ono što je u njemu pisalo. Težim za tim riječima.

”Voljeti ne znači biti i voljen. To sam davno naučio, još kad sam bio tvojih godina. Rekao bih da sam bio mlad i lud, tako se izvlačim, međutim moram s tim prestati. Ne pomaže mi da krivim išta drugo do li sebe. Sam sam kriv, sam sam sebi uništio život. Ali opet, i nije mi bilo toliko loše. Previše sam se žalio i mislio loše. Previše sam zaboravljao suštinu svega. Na kraju sam je skroz i zaboravio. Jednostavno se nisam mogao sjetiti. Nemoj me osuđivati, Demire. Ne osuđuj, nikad ne znaš kad ti se može vratiti. Ja sam star čovjek i dosta toga više ne pamtim. Dosta toga osim jednog trenutka. Bilo je to podavno, dobro, bilo je to veoma davno. Nećemo se lagati. Bitna je suština. Jedina koju mi misli nisu oduzele. Reći ćemo da sam volio. Puno. Nemoguće sam volio i na kraju nisam prestao. Volim i sad. To ti nikad nisam rekao, uvijek sam govorio da nemam vremena. Ako se za ljubav nema vremena, pa za šta na ovom svijetu ikako i ima ? Bio sam glup. Da, i to ponekad i previše. Nisam mislio, bio sam previše zauzet. Oprosti mi. Sad mi je žao. Kako nisam mogao naučiti na greškama drugih ljudi. A toliko sam čitao o njima. Toliko, a opet kao da sam u isto vrijeme bio gluh i slijep. Sve sam pokvario. Volio sam je. Tvoju majku. Silazila je s mosta prema meni. Znao sam da ću je zauvijek voljeti. Ako se pitaš kako da znaš da je neko za tebe, prestani. Ne pitaj se! Znat ćeš. Vjeruj mi, taj osjećaj se ne osjeća dvaput već cijeli život. Prema istoj osobi. Provodili smo dane i dane skupa. Nismo se odvajali jedno od drugog, sve dok.. Demire, oprosti mi. Nisam želio da ode. Otišla je svojom voljom, a ja… ja je nisam zaustavio. Glupan! Sine, prekriži tu prvu rečenicu. Ako se potrudiš u ljubavi, bit ćeš voljen. Ja se nisam potrudio da tvoju majku zaustavim. I ona je naišla na drugu ljubav. S njom ostarila i otišla. Zapamti da se svaki problem može riješiti. Za sve postoji riječ, ne uzvik, ne prijetnja. Već riječ, ona obična koja liječi svaku ranu, koja obnavlja ljubav, koja pretvara nemoguće u moguće. Demire, voli! Ne dozvoli sebi istu grešku. Vrijedan si velikih stvari. Ne dopusti da ti život tvojih roditelja bude uzor. Sam sebi budi uzor. Izgradi sebi cilj i idi prema njemu. Ali ne zaboravi da ti je nekad na tom putu prijeko potrebna podrška. Njena.
Tvoj otac.”

Stari most gleda u mene. Ili ja u njega. Pismo mi je u rukama, međutim kao da gledam kroz njega. Riječi su mi postale mutne, mora da je od snijega koji sad pada još jače. Ali, moje misli su se smanjile. Gotovo da ih više i ne čujem. Čudno. Zaista jeste. U mojoj glavi sad samo naviru mnogobrojne slike, različite, ali na svima se nalazi jedno – stari most. Prvo moji roditelji, moja majka ide prema ocu u bijeloj haljini kao ovaj snijeg. Čini mi se da je haljina sašivena od pahuljica. Otac stoji na kraju mosta, gleda u nju, nikad sretniji, njegov osmijeh nikad iskreniji. Majka i dalje ide prema njemu. Nikad da dođe, čini se kao vječnost. Međutim, on i dalje čeka, nikad dočekati. Na kraju ta slika i nestane. Sad se javljam ja, stojim na istom mjestu gdje i moj otac, mlađi sam. Nešto čekam. Cijeli život čekam. I dalje sam tu. Ne samo u mislima već i bez njih. Ljudi prolaze oko mene kao i na slici. Čudno me gledaju, međutim ne marim. Bitno je ono što se sad dešava, ali oni toga nisu svjesni. Zar je iko svjestan onoga što se u drugom čovjeku dešava ? Ne bih rekao. Tako ni ja nisam svjestan šta se dešava u grudima nje. Za koga kuca njeno srce ? Da li sam pogriješio što sam izgovorio sve one gorke riječi ? Da li sam mogao drugačije postupiti ? Naravno da jesam. Ali nisam. Koji paradoks. Svjestan sam svega. Napokon počinjem razmišljati. Slike iz moje glave odlaze. Ostajem sam među ljudima na starom mostu. Ali ovaj put sam zaista otvorio oči. Gdje sam bio dosad ? Šta mi se desilo da nisam znao prepoznati pravu ljubav. Desila se nesreća u mojoj glavi, ona koja odvaja sve lijepo. Ovo mjesto više ne uzrokuje zlo, ovo mjesto je postalo mjesto ljubavi. Ne podsjeća me više na tugu mojih roditelja, već na moju radost. Našao sam sebi cilj, sad idem ponovo osvojiti svoju podršku.
Krenuo sam ulicama do njene kuće. Dugo nisam išao ovim putem jer se nisam htio prisjećati naših koraka, još uvijek ih vidim po cesti. Više ne hodam, sad sam počeo da trčim. Nisam na Olimpijadi, ali mislim da bih osvojio zlatnu medalju. Nadam se da ću je osvojiti. Da ću imati zlatnu podršku i da će ona imati mene.
Došao sam. Ali ona nije tu. Ne znam šta da radim. Nastavio sam trčati prema starom mostu. Moje oči brzinom svjetlosti pregledaju svaki kutak ulica. Ne vidim je nigdje. Odjednom, ona je tu. Ispred mene. Stojim na istom mjestu kao i moj otac. Sara ide meni u susret. Riječi su opet nestale. Ostao je samo zagrljaj.
Sve je tu.
Zaista jest.

(Visited 197 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa